Još jedan tužan maj stigao je u Podrinje – i još jedno podsjećanje da je pravda za bošnjačke žrtve genocida i dalje selektivna, spora, često namjerno ugušena. U naselju Suha kod Bratunca obilježena je 33. godišnjica krvavog napada koji su u maju 1992. godine izvršile srpske vojne, paravojne i policijske formacije – potpomognute jedinicama iz Srbije i bivše JNA.
Tog dana, Suha – bošnjačko naselje nadomak Bratunca – bilo je meta brutalnog napada. U samo nekoliko dana, srpske snage su preuzele potpunu kontrolu nad Bratuncem, otpočele masovna hapšenja civila, premlaćivanja, mučenja i likvidacije. Zgrada Osnovne škole „Vuk Karadžić“ pretvorena je u logor – mjesto gdje su nevini građani zatočeni, mučeni i ponižavani. Preživjeli svjedoče: svi Bošnjaci su protjerani, njihova imovina opljačkana, domovi spaljeni, a komšije koje su nekada dijelile hljeb, sada su učestvovale u krvavom pohodu.
Tokom tih dana agresije, Suha je izgubila 140 svojih mještana. Najmlađa žrtva bila je tek rođena beba Neila Hodžić. Najstariji ubijeni bio je Smajo Husić, rođen 1905. godine. Među mrtvima – 22 djece. Ubijani su redom – žene, starci, djeca. Bez milosti, bez pitanja, bez krivice.
Predsjednik Mjesne zajednice Suha, Šefik Begić, podsjetio je okupljene da su se, uprkos svemu, vratili na svoja ognjišta, podigli spomen-obilježje, i time jasno poručili: „Ovo je naš zavjet, naš trag i naša čast. Mi govorimo čistog obraza – a oni koji su ovo počinili, neka spuste pogled.“ Njegove riječi odzvanjale su pred suzama preživjelih, pred nijemim kamenom i mezarima.
Jedna od najpotresnijih tačaka tuge ostaje masovna grobnica Suha, iz koje su 2005. godine ekshumirani posmrtni ostaci 38 ubijenih. Među njima – majke s djecom u naručju. Djeca stara od samo tri mjeseca. Fotografije Zekire Begić, koja je ekshumirana zajedno s nerođenim djetetom u stomaku, postale su simbol nezamislive okrutnosti zločina.
Preživjeli su posjetili i kuću poznatu kao „živa lomača“, u kojoj su spaljivane cijele porodice. Ni ta kuća, ni školu-logaor, ni masovne grobnice nisu posjetile državne komisije, visoke delegacije, niti pravosudne institucije. Iako su tijela brojnih žrtava pronađena u sekundarnim i tercijarnim grobnicama – brutalno premještana i spaljivana da bi se prikrili tragovi – niko za ovaj zločin nikada nije odgovarao. Ni jedan jedini osuđeni. Ni jedan jedini izgovor zašto.
„Neka to ide na čast onima koji ne rade svoj posao“, poručeno je danas sa skupa, uz gorčinu prema državnom pravosuđu i institucijama koje više od tri decenije zatvaraju oči pred zločinom.
U znak sjećanja na ubijene, proučeni su Tevhid i Jasin, a cvijeće je položeno i na drugim stratištima – u Krasan Polju i Zalužju. Svaka latica na grobu – krik je za pravdom. Svaka suza – podsjetnik na šutnju koja boli više od metka.
Žrtve iz Suhe nisu samo brojke – one su opomena, obaveza i dug. Dug kojeg ova država još nije ni pokušala vratiti.
