U Dnevniku D Federalne televizije gostovao je Emir Suljagić, direktor Memorijalnog centra Srebrenica, koji je govorio o odnosu države prema genocidu, ulozi Bošnjaka u posljednjih 30 godina, pravdi za žrtve, te stalnim provokacijama koje se događaju i danas, tri decenije nakon zločina.
Na početku razgovora, Suljagić je istakao da su Bošnjaci postali akteri vlastite sudbine:
– Dobili smo ono za što smo se mogli izboriti. Izborili smo se za mnogo. Izborili smo se za priznanje i ta bitka je dobivena. Niko sigurno neće sam od sebe sjesti i napisati kurikulume o Srebrenici i uvrstiti ih u nastavne planove i programe u drugim zemljama. Na kraju krajeva, niko drugi i ne treba to da uradi osim nas – kazao je Suljagić.
Govoreći o pitanju da li je država učinila dovoljno s aspekta žrtava, istakao je da se ne može reći kako nije bilo djelovanja:
– Ako me pitate je li neka država učinila dovoljno na prikupljanju dokaza, na istraživanju ratnih zločina – to je činila Republika Bosna i Hercegovina koja je imala organe posvećene tome, i ne samo u Srebrenici nego i u Sarajevu gdje je svaka granata koja je pala i ubila nekoga, obavljen je uviđaj i spremljen predmet protiv nepoznatog učinioca. I to je sve kasnije korišteno. Dakle, jeste, neka država je radila, neke institucije su radile. Ne bi ove presude u Hagu bile moguće da nije bilo ljudi iz, recimo, Agencije za informisanje i dokumentaciju koji su bili u stanju da kontaktiraju svjedoke, da ih saslušaju, da upute takav jedan pripremljen dokaz. Ne možemo reći da se nije ništa radilo. Pronađene su masovne grobnice. Nije to moglo bez nas. Mi smo u proteklih 30 godina, i kao narod, postali akteri vlastite sudbine. Šta god neko mislio o tome. Koja bi to druga država uradila više? Na kraju krajeva, prošlo je 30 godina, i mi poslije 30 godina imamo državnu instituciju posvećenu obilježavanju, pamćenju i komemoriranju genocida u BiH, odnosno u i oko Srebrenice. I za budžet te državne institucije svake godine glasaju poslanici svake vladajuće većine, uključujući ljude iz vladajuće većine iz entiteta RS – naglasio je direktor Memorijalnog centra.
Na pitanje da li je to dovoljno i da li pravda postoji, Suljagić odgovara da je pravda vrlo apstraktan pojam:
– Šta je pravedna kazna za nekoga ko ubije snajperom dijete od 7-8 godina? Pravda je kategorija koja je malo izvan ovih nekakvih naših moralnih okvira. Imamo zakone, takvi kakvi jesu. Pridržavamo se zakona, radit ćemo po zakonima. Neki ljudi će otići u zatvor zato što je ovo Evropa. U Evropi se mi na takav način obračunavamo sa ljudima koji su počinili zločine, uključujući i ratne zločine. Neki ljudi će pobjeći iz Bosne, neki ljudi će cijeli život bježati. Dobili smo ono za što smo se mogli izboriti. Izborili smo se za mnogo. Izborili smo jednu vrlo važnu borbu, to je borba za priznanje i ta bitka je dobivena.
Govoreći o činjenici da sudovi u Srbiji oslobađaju ratne zločince i o mogućnosti pomirenja u takvim okolnostima, Suljagić je bio vrlo jasan:
– Ne znam zašto je nešto što Srbija uradi ili ne uradi relevantnije od nečega što uradi bilo koja druga zemlja. Mene ta opsjednutost u potrazi za klikbejtom, koga briga šta je Aleksandar Vučić rekao o Srebrenici, koga apsolutno briga šta je bilo ko u Srbiji rekao o Srebrenici. Šta ćemo mi sad – kao provesti idućih 30 godina ubjeđujući Srbiju da uradi nešto što je za njeno dobro? Nema se života za to. Nema se života za tu mitomaniju. Trenutak kad se odlučite priključiti civilizaciji – dobro ste došli. U međuvremenu taj razgovor vodite sami sa sobom. Doslovno nas ne zanima – rekao je Suljagić.
Komentarisao je i konstantne provokacije koje se događaju uoči obilježavanja godišnjice genocida:
– Neka svako radi ono što misli da treba i onako kako misli da treba. Što se mene tiče, mogu tu sad napraviti dva kineska zida s dvije strane ceste. Ja ni to neću primijetiti. Jer ja sam ovdje drugim poslom. I radim svoj posao – poručio je Suljagić.
Njegove izjave dolaze u vrijeme kada se navršava 30 godina od genocida u Srebrenici, a domaće i međunarodne političke reakcije na to razdoblje i dalje izazivaju snažne emocije i neslaganja.
