U zemlji apsurda, gdje logika odavno ne stanuje, a političari misle da su veći od zakona, dešava se nova epizoda koju ni Netflix ne bi uspio osmisliti.
Na sceni: Milorad Dodik, vječni politički kaskader, i Sena Uzunović, sutkinja koja ga je "usudila" osuditi na godinu dana zatvora i šest godina zabrane političkog djelovanja. Rezultat? Još jedna halabuka u kojoj se granice između šoua i pravosudne stvarnosti brišu brže od papira sa stolova bh. institucija.
Podsjetimo, Dodik je krajem februara, na svom uobičajenom stand-up nastupu pred medijima, ispalio optužbu koja je zvučala kao loš vic iz kafane: da je Sena Uzunović, ni manje ni više, tražila milione maraka za oslobađajuću presudu. Ne on lično, naravno, nego „preko bliskog rođaka“. I još k'o šlag na tortu — tvrdio je da ima snimak! Snimak, kažete? Ma daj, Milorade, pa ti više snimaka imaš nego Pink Reality Show, samo što misteriozno nestanu kad dođe trenutak da se pokažu.
Ali ovoga puta, Sena Uzunović nije ostala samo pasivni lik u Dodikovoj političkoj predstavi. Ne, odlučila je preuzeti glavnu ulogu i uzvratiti udarac. Krivična prijava je upućena Tužilaštvu BiH, s jasnom porukom: „Ili iznesi dokaze ili odgovaraj za laž!“
A da ironija bude potpuna, Dodik je tokom tog svog performansa najavio da će o svemu pričati „kasnije“. Kad? Na sljedećoj slavi? Ili možda kad mu padne rejting pa mu zatreba nova diverzija? U njegovom svijetu ništa nije nemoguće — tamo i presude pišu partijski PR-ovci, a sudije valjda dolaze u paketu s kavom i sendvičima na sjednicama.
Dodik, u maniru balkanskog populiste par excellence, već godinama vješto koristi taktiku „zamuti vodu pa plivaj“. Kad zagusti, izvuče neku teoriju zavjere, prozove sudije, zaprijeti tužbama, izmisli snimke — i sve to uz aplauze publike koja jede kokice. Ali ovoga puta, Uzunović ga je prisilila da iz mašine za maglu izvuče stvarne dokaze ili da konačno osjeti šamar zakona koji se, barem teoretski, odnosi i na njega.
Najluđe je što Dodik priča o mitu i korupciji dok drži lekcije o pravdi i čestitosti. Da nije tragično, bilo bi urnebesno. Čovjek koji danima priča o „stranoj zavjeri“, „nelegalnim sudovima“, „mrskim OHR-ovima“, sada odjednom glumi najtransparentnijeg borca protiv korupcije. Možda je zaboravio da je lider entiteta u kojem su tenderi često podebljani ciframa koje bi i Pablo Escobara ostavile bez daha.
I sad dolazimo do ključnog pitanja: Gdje je snimak, Milorade? Ako postoji, zašto ga nisi odmah predao Tužilaštvu? Možda ga je progutala Drina? Ili ga je arhivirao neki tvoj „bliski rođak“ zajedno s papirima o ruskim kreditima? Da nije u onoj famoznoj kutiji s „dokazima“ koje si pokazivao pred kamerama kad ti zatreba pet minuta medijskog spina?
Ova prijava sutkinje Uzunović mogla bi konačno biti proboj u duboko kompromitovanu pravosudnu močvaru Bosne i Hercegovine. Ili će barem natjerati Dodika da dokaže svoje tvrdnje — na sudu, a ne na mitinzima i TV studijima gdje mu klimoglavci služe kao hor u lošoj operi.
Ali, znajući bh. realnost, nije isključeno da će se sve pretvoriti u još jednu beskonačnu sapunicu s radnim naslovom „Nevidljivi snimci i nepostojeći milioni“. I dok se obični građani guše u bijedi, čekajući osnovne reforme i pravdu koja nikako da stigne, Dodik nastavlja svoje kabare predstave u kojima je on uvijek glavni junak, režiser i producent.
Jedino što ostaje kao nada je da će ovaj put, barem na trenutak, pravda biti brža od političkih spinova. Ili će opet, kao i mnogo puta do sada, sve završiti u ladici — zajedno s lažnim patriotizmom, nepostojećim snimcima i hiljadama neprocesuiranih afera.
I na kraju, Dodikov „snimak“ postaje metafora cijele političke scene BiH: puno se priča, ništa se ne vidi. A narod, umoran i ogorčen, nastavlja da bude taoc jednog beskrajnog performansa u kojem je istina uvijek zakopana dublje od rudnika u Omarskoj.
Dakle, Milorade, hoće li biti snimka ili će i ovaj put ostati samo — dim i magla?
