Koliko god zapadna liberalna demokracija imala svojih proturječnosti, nedosljednosti i mana – a bilo ih je na pretek – činjenica je da je Donald Trump, kao predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, doveo taj sistem do zabrinjavajuće tačke. Štaviše, ne samo da ga je doveo do ivice, već ga je vratio unazad, u vrtlog političkih i ideoloških strujanja iz prošlog vijeka, ponovo otvarajući prostor idejama koje su davno trebale ostati zakopane u historiji.
Trumpov način vođenja politike – posebno na međunarodnoj sceni – evocira sjećanja na period između dva svjetska rata, kada su moćnici krojili sudbine naroda kroz dogovore koji su se uvijek vodili na račun slabijih. Sporazum iz Lausanne iz 1923. godine, koji je pored redefinisanja turskih granica uspostavio i model “humane razmjene stanovništva” između Grčke i Turske, zapravo je bio eufemizam za etničko čišćenje. Od tada, pa sve do završetka Drugog svjetskog rata, princip kolektivnog kažnjavanja i nasilnog preseljenja postao je uobičajena praksa – od progona Nijemaca iz različitih dijelova Evrope do deportacija Talijana s istočne obale Jadrana.
Nakon užasa fašizma i nacizma, svijet je pokušao graditi novi poredak zasnovan na antifašizmu, poštovanju granica i zaštiti manjinskih prava. Iluzija da će taj sistem opstati nepromijenjen naročito je ojačala nakon pada Berlinskog zida i raspada Istočnog bloka. No, vrlo brzo se pokazalo koliko je ta iluzija bila krhka – raspad Jugoslavije i ratovi koji su ga pratili brutalno su demonstrirali povratak etničkih čišćenja kao političkog oruđa. Štaviše, ideju “humanih preseljenja” nije zagovarao bilo ko, već sam Franjo Tuđman, koji je u svojoj knjizi “Bespuća povijesne zbiljnosti” otvoreno govorio o prednostima nacionalno homogenih država.
Zapad je, međutim, sve to smatrao izoliranim incidentom, pripisujući balkanskim narodima divljaštvo i nesposobnost za civiliziranu politiku. Onda se pojavio Vladimir Putin, a s njim i egzodus Armenaca iz Nagorno-Karabaha. Potom je Benjamin Netanyahu otvoreno sproveo etničko čišćenje u Gazi, uz neviđenu brutalnost. I naposljetku, Trump, koji je otišao i korak dalje – ne samo da ne skriva podršku takvim metodama, već ih normalizuje u međunarodnim odnosima.
Poseban nivo cinizma ogleda se u Trumpovoj viziji Gaze kao turističkog odmarališta, dok se istovremeno dešava plansko uništavanje života tamošnjeg stanovništva. Istina, svijet je već vidio primjere kada su mjesta stradanja kasnije pretvorena u luksuzne resorte, poput Višegrada ili Mamule, ali ideja da se cijela etnički očišćena teritorija transformiše u komercijalni projekat još nije viđena. Što je najgore, SAD i druge zapadne sile imaju moć da zaista obnove Gazu i omoguće njenim stanovnicima dostojanstven život – ali očigledno nemaju volju.
Ono što je zaista zastrašujuće nije samo ova konkretna Trumpova ideja, već činjenica da lider vodeće svjetske sile, one koja je decenijama propagirala liberalnu demokratiju kao ideološki temelj, sada otvoreno razmatra demografski inženjering kao legitiman politički alat. To jasno pokazuje da nas čeka nesigurna i mračna budućnost.
Od svih strahota koje jedan narod može doživjeti, gubitak zavičaja je vjerovatno najmonstruoznija. Ako iko na svijetu to zna, onda su to ljudi s Balkana – a posebno Bosne i Hercegovine.
I dok se možemo tješiti time da smo mi najgore već prošli, to malo znači u širem kontekstu. Još je poraznije to što naše bolno iskustvo – bilo iz antifašističke borbe ili iz rata 90-ih – ne služi kao pouka nikome, pa ni nama samima. Bosanskohercegovačka diplomatija je, nažalost, slaba, nekompetentna i kadrovski popunjena po političkoj podobnosti, zbog čega nema nikakvu ulogu u svjetskim debatama o ovim ključnim pitanjima. A upravo to je jedan od razloga zašto se historija – u najgorim mogućim oblicima – ponavlja.
