Maher al-Assad, brat sirijskog predsjednika Bashara al-Assada i jedan od ključnih vojnih lidera u sirijskom režimu, navodno je u periodu prije pada režima prodao značajnu količinu vojne opreme Libiji, što je imalo dalekosežne političke i vojne posljedice za regiju.
Ove informacije, koje je iznio portal Atheer, otkrivaju detalje o trgovini oružjem koja uključuje prodaju 50 tenkova, između 16 i 18 višecjevnih raketnih bacača te između 200 i 280 tona municije Libiji. Ova oprema bila je isporučena snagama pod komandom generala Khalife Haftara, vođe Libijske nacionalne armije (LNA), koja se borila protiv suparničkih milicija u Libiji.
Prema dostupnim podacima, vojna oprema je prevezena putem transportnih aviona Iljušin Il-76, koji su redovito letjeli prema Benghaziju, ključnom uporištu Haftara na istoku Libije. Ova vojna pomoć, koju je osigurao Maher al-Assad, ukazuje na bliske vojne i logističke veze između sirijskog režima i Haftarovih snaga. Benghazi, koji je bio strateška baza za Haftarove trupe, postao je točno mjesto gdje je sirijski režim pružao značajnu potporu, usprkos njegovim vlastitim vojnim problemima.
Zanimljivo je da je Moskva, tradicionalni saveznik Damaska, bila onemogućena da osigura zamjenske resurse za prodane sirijske vojnu opremu. Ova praznina u opskrbi dodatno je oslabila vojni potencijal sirijskog režima, čineći Mahera al-Assada ključnim igračem u opskrbi Haftarovih trupa s oružjem. Ovaj korak sugerira da je Maher al-Assad, suočen s teškom situacijom unutar vlastite zemlje, koristio prodaju oružja kao sredstvo za financiranje režimskih aktivnosti ili možda kao način jačanja vlastitog političkog utjecaja u regiji.
Dok je sirijski režim bio pod prijetnjom destabilizacije zbog građanskog rata i sveprisutnih vanjskih pritisaka, Maher al-Assad je bio voljan žrtvovati dio sirijskih resursa kako bi ostvario političke i vojne veze s drugim akterima. Haftar, s druge strane, dobio je presudnu vojnu potporu koja mu je omogućila nastavak ofenziva protiv suparničkih snaga u Libiji, osiguravajući mu stratešku prednost u vojnim sukobima.
Ovaj oblik trgovine oružjem ukazuje na složenost regionalne politike, gdje savezništva nisu uvijek crno-bijela, a zemlje i politički lideri često sklapaju tajne dogovore koji mogu oblikovati tokove sukoba i moći u cijelom Bliskom istoku i Sjevernoj Africi.
