Samo šest mjeseci nakon vojnog sukoba s Izraelom, Iran se vratio na ulice. Protesti koji izbijaju u većim gradovima poput Mašhada više nisu povezani s vanjskom politikom – već s domaćom stvarnošću koja se svakodnevno pogoršava: siromaštvo, galopirajuća inflacija, nekontrolirane oligarhije i potpuni nedostatak nade za promjenu.
Zašto se ovo dešava sada? Kako je moguće da se zemlja koja se upravo ujedinila iza vanjskog neprijatelja sada suočava s krizom iznutra? To pitanje izaziva sumnje ne samo na Zapadu, već i među samim Irancima.
U stvari, današnji Iran više nije država sa efektivnom upravom, već sistem koji je izgubio kontrolu nad sobom. Nakon iransko-iračkog rata, uloga premijera je nestala, a izabrani predsjednici su degradirani na puke "agente za snabdijevanje", bez stvarnog utjecaja na donošenje odluka. Institucije su ispražnjene od političke moći i zamijenjene paralelnim strukturama.
Rođenje oligarha
Tokom godina sankcija UN-a, Iran je počeo koristiti neslužbene mreže za cirkulaciju profita od nafte: fondova kojima su često upravljala djeca visokorangiranih zvaničnika, koji nisu oklijevali sarađivati s kriminalnim grupama. Ove mreže su počele enormno bogatiti i, vremenom, stekle dovoljno moći da kontrolišu uvoz i nacionalnu ekonomiju.
Novi oligarsi su državu pretvorili u taoca svojih interesa. Sada su oni ti koji unose devize u zemlju od izvoza nafte i petrohemijskih proizvoda, a za to dobijaju proviziju od 8-10%. Vrijednost ove „transferne provizije“ u posljednje dvije decenije procjenjuje se na oko 200 milijardi dolara samo od nafte.
Oni također kontroliraju uvoz lijekova, osnovnih namirnica poput riže, pšenice i ulja, i nisu odgovorni nikome. U nekim slučajevima, čak su zamijenili Ministarstvo ekonomije i guvernera Centralne banke kako bi unaprijedili svoj program.
Njihove fotografije kruže društvenim mrežama, s luksuznim jahtama, privatnim otocima i životom koji više podsjeća na život narkobosova u Brazilu. U međuvremenu, ljudi se bore za preživljavanje.
Velika kriza: Vlada koja ne može vladati
Iranska vlada je svedena na posrednika koji iz godine u godinu pokušava pregovarati s oligarsima kako bi održao određenu ekonomsku stabilnost. Ali oligarsi ne odustaju lako i pristaju na uvoz strane valute samo ako rial padne, uzrokujući nezaustavljivu inflaciju.
Nakon sukoba s Izraelom, režim je pokušao da se odmakne od ovog modela, koristeći nacionalnu sigurnost kao opravdanje i ukidajući kontrolu deviznog kursa u pokušaju da se odrekne zavisnosti od oligarha. Ali ovaj „hirurški“ potez teško je pogodio srednju klasu i izazvao krizu na deviznom i tržištu zlata.
U Mašhadu, gradu od šest miliona stanovnika i sa ogromnim investicijama oligarha, odmah su izbili protesti. Stanovništvo je umorno od godišnje inflacije od preko 40% i vlade koja im nudi samo... 7 dolara mjesečne naknade.
U gradu Abdanan, građani su bacali rižu koju je država distribuirala u zrak – simboličan čin kojim se pokazuje da se dostojanstvo ne može kupiti hranom.
Nestanak reformista, uspon monarhističkih glasova
Nakon pokreta "Žene, život, sloboda", režim je žestoko udario na prodemokratske aktiviste zatvorom, uslovnim kaznama i kontinuiranom represijom. Ove snage su sada paralizovane, bilo u zatvoru ili u egzilu. Više nemaju vezu sa mladima i ne uspijevaju izgraditi mostove sa mlađom generacijom, što je produbljeno tokom godina pandemije i represije.
U ovu prazninu je ušla monarhistička opozicija, djelujući iz inostranstva, s jednostavnom porukom: povratak iranskim historijskim korijenima i 2.500 godina staroj tradiciji. U društvu koje je još uvijek konzervativno i vezano za prošlost, ova poruka pronalazi plodno tlo.
U međuvremenu, islamski režim, koji još uvijek čini generacija revolucije iz 1979. godine, nije dozvolio mlađim generacijama da budu uključene u upravljanje ili javnu debatu. Vladajuća elita ne prepoznaje jezik, način razmišljanja i težnje Generacije Z – generacije koja je cijeli život proživjela pod sankcijama i ne poznaje nijedno drugo doba osim bijede.
Društvo na ivici eksplozije
Iransko društvo je postalo ključali kotao koji se ne čuje, ne predstavlja i ne poštuje. Trenutni protesti nisu spontani, već rezultat decenija uskraćivanja političkih, društvenih i ekonomskih sloboda. Danas se suočava s historijskim izazovom: Hoće li uspjeti da se oslobodi jarma oslabljenog režima i oligarha koji su preuzeli državu?
Ovaj val protesta je više od pukog revolta, to je bitka za budućnost. I šta god da se desi, jedno je sigurno: Suočićemo se s novim Iranom.
