Ništa novo pod srpskim političkim suncem. Kad god nezadovoljstvo građana Srbije zbog rada Vlade počne da raste, predsjednik Aleksandar Vučić poseže za već viđenim scenarijem – javnim postrojavanjem ministara, prozivkama, teatralnim ispadima i prijetnjama smjenama.
Kao da te iste ministre nije lično birao i predlagao, i kao da mnogi od njih već više od decenije sjede u istim foteljama.
Prvi veći snijeg ove zime ogolio je sistem: dijelovi Srbije danima su bili bez struje, saobraćaj je bio paralisan, a građani prepušteni improvizaciji i vlastitom snalaženju. Umjesto da institucije reaguju pravovremeno, ministri – zajedno s predsjednikom – blagdane su provodili u televizijskim studijima i na promotivnim događajima, dok su se realni problemi počeli rješavati tek kada je pritisak javnosti postao prejak da bi se ignorisao.
Na vanrednoj i tematskoj sjednici Vlade, Vučić je ponovo preuzeo ulogu glavnog inspektora, sudije i izvršioca. Prozivke su se nizale – od energetike, preko zdravstva i obrazovanja, do infrastrukture. Uz poznate dramske momente, predsjednik je demonstrirao koliko, navodno, bolje od ministara poznaje njihove resore, čime je još jednom potvrdio stvarni model vlasti u Srbiji: personalizovanu državu u kojoj jedan čovjek donosi ključne odluke, dok Vlada služi kao scenografija.
Iz drugog ugla, ova slika djeluje posebno poznato. Retorika jakog vođe, javno ponižavanje saradnika, gluma bijesa i prijetnje ostavkama – sve su to elementi političkog teatra koji služe prvenstveno za unutrašnju upotrebu: da se biračkom tijelu pošalje poruka kako predsjednik „radi“, „kontroliše“ i „drži red“, dok se sistemski problemi guraju u drugi plan.
Posebno je indikativno što su ministri, umjesto da preuzmu odgovornost, u Vučiću vidjeli spasitelja za sve – od zdravstva do velikih infrastrukturnih projekata. Time se dodatno učvršćuje model u kojem institucije gube smisao, a odgovornost se centralizira u jednoj ličnosti. Paradoks je da predsjednik Srbije istovremeno optužuje ministre za populizam i nerealna obećanja, iako je upravo on godinama bio glavni nosilac takvih poruka – od besplatnog prevoza do besplatnih udžbenika. Vučićev stil vladanja, zasnovan na personalnoj moći, medijskoj dominaciji i kontroli narativa, već je prepoznat kao model koji proizvodi kratkoročne političke poene, ali dugoročno slabi institucije i produbljuje krize.
U tom kontekstu, postrojavanje ministara ne djeluje kao pokušaj stvarne reforme, već kao još jedna epizoda u seriji političkog performansa. Građani Srbije, ali i regije, tu predstavu već dobro poznaju: mnogo buke, mnogo bijesa, mnogo kamera – i vrlo malo suštinskih promjena.
