Kad domoljublje postane paravan: Thompsonov koncert i licemjerje hrvatske politike
Dok je zagrebački hipodrom proteklog vikenda postao poprište okupljanja više od pola miliona ljudi, Hrvatska se upisala na mapu kao domaćin jednog od najvećih muzičkih događaja u Evropi. Na sceni – Marko Perković Thompson, muzičar koji je svoje ime izgradio na kontroverznom miksu nacionalizma, rata i vjerske retorike, a nadimak "Thompson" preuzeo po legendarnom američkom mitraljezu.
Ovaj događaj daleko nadilazi obični koncert. Kada neko okupi pola miliona ljudi, on postaje fenomen. Thompson već odavno nije samo pjevač — on je simbol, ideološki totem, svojevrsni "prorok" za mase koje u njegovim pjesmama traže potvrdu svojih uvjerenja, često na granici fanatizma. Njegove pjesme, obojene ratnim narativom, mitologizacijom borbe i romantizacijom prošlih trauma, oblikuju javni prostor više nego što bi to mnogi političari ikad mogli sanjati.
Ono što zabrinjava nije toliko broj ljudi, već poruke koje se prenose. Pjesme u kojima se veliča ustaški pozdrav "Za dom spremni", evociraju NDH i relativiziraju fašizam, predstavljaju ozbiljan civilizacijski problem. Sve to, upakovano u kič patriotizma, prolazi pod etiketu ljubavi prema domovini i postaje društveno prihvatljivo, pa čak i mainstream. Thompsonova popularnost ne jenjava; naprotiv, ona se vješto koristi u sportskim euforijama, državnim proslavama i medijskim spektaklima, što dodatno cementira njegov status "čuvara nacionalnog duha".
U isto vrijeme, dok hiljade grla u Zagrebu uzvikuje "Za dom spremni", politički Zagreb šalje poruke Sarajevu o "evropskim vrijednostima", demokraciji i civilizacijskim normama. Hrvatska uporno pokušava zauzeti moralnu visinu, upirući prstom u Bosnu i Hercegovinu kao navodno leglo radikalizma i nestabilnosti. Međutim, upravo u toj BiH, te iste noći, mogli ste čuti Zoster, Psihomodo pop, Bombaj štampu, S.A.R.S., Mileta Kekina — bendove i izvođače koji baštine antifašističku tradiciju i njeguju ideje otvorenog društva. Kontrasti ne mogu biti veći.
Bosna i Hercegovina, sa svim svojim slabostima i unutrašnjim sukobima, ostaje posljednji bastion antifašizma u regiji. Zemlja koja, uprkos teškim teretima prošlosti, odbija zaboraviti svoje temeljne vrijednosti i kojoj niko, a ponajmanje politički Zagreb, ne može držati predavanja o Evropi i demokratskim standardima.
Dok se pola miliona ljudi u Zagrebu klanja mitskim slikama rata, BiH i dalje pokušava naći vlastiti mir kroz umjetnost, muziku i otvorene pozornice, dokazuje da je moguće graditi identitet bez mržnje i historijskog revizionizma.
Stoga, prije nego što Zagreb opet optuži Sarajevo za radikalizam i "divljaštvo", možda bi trebalo da pogleda prema svom hipodromu, na kojem se umjesto vrijednosti EU-a, pjevaju pjesme o Jasenovcu i zazivaju duhovi prošlosti. Jer kada domoljublje postane paravan za fašizam, gubi se svaka moralna podloga za lekcije o civilizaciji.
