Dok se Marko Perković Thompson uporno bavi naricanjem nad, navodno, teškom sudbinom Hrvata tokom rata u Bosni i Hercegovini, možda bi trebao zastati i zapitati se zašto je tolika potreba za ovim dramatičnim ispadima, kad je svima jasno ko je zaista bio napadač u tom krvavom sukobu.
Istina o ulozi Hrvata u ratu u BiH
Nije nikakva tajna da su, tokom rata u Bosni i Hercegovini, snage Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i druge formacije pod hrvatskom komandom imale značajnu ulogu u sukobima. Dok se na sve strane postavljaju pitanja o patnji Hrvata, istina je da su HVO i njihovi saveznici bili ključni igrači u vojnim operacijama koje su vodile ka etničkom čišćenju i teritorijalnim osvajanjem na teritoriji Bosne i Hercegovine.
Nije li to licemjerno? Dok se javno ističe težak položaj Hrvata, istovremeno se zaboravlja da su ti isti Hrvati imali ključnu ulogu u napadima na bosanske gradove i naselja. Da, bilo je stradanja sa svih strana, ali nemojmo zaboraviti da su sukobi često inicirani od strane onih koji su težili teritorijalnim ambicijama i moći, a ne samo obrani.
Naricanje i selektivno pamćenje
Thompsonove pesme i njegovo naricanje nad sudbinom Hrvata često su prikazivane kao patriotizam i bol zbog izgubljenih života. Međutim, ovo naricanje postaje besmisleno kada se zanemaruju akcije i strategije koje su doprinosile eskalaciji sukoba. Je li pravedno da se fokusiramo samo na stradanja jedne strane, dok se potpuno zanemaruju nepopravljive štete koje su počinjene drugima?
Kada Thompson i slični komentatori ističu tešku sudbinu Hrvata, treba se zapitati: zašto se ne raspravlja o svim stranama konflikta? Zašto se ne prizna da su mnogi od onih koji danas naricaju nad prošlim događajima bili aktivni učesnici u sukobima koji su donijeli patnju i razaranje?
Zaboraviti odgovornost onih koji su direktno učestvovali u napadima, pljačkama i ubijanjima je također oblik negiranja istine. Dok se fokusiramo na patnju Hrvata, trebali bismo se prisjetiti da su postojali i zločini koje su počinili isti oni koji sada žele da im se samo priznaju patnje i stradanje.
Ne bi li bilo pravednije i poštenije priznati sve aspekte rata, uključujući i odgovornost onih koji su svojim djelovanjem doprinijeli nasilju i patnji drugih? Samo kroz iskreno priznanje svih strana sukoba možemo doći do stvarnog pomirenja i razumijevanja.
Džaba je Thompsonu naricati nad teškom sudbinom Hrvata u ratu u BiH, dok se istovremeno prešućuje stvarna uloga Hrvatske u tom sukobu. Da bi se razumjeli svi aspekti rata i patnje koje su proizašle iz njega, potrebno je priznati istinu i odgovornost sa svih strana.
Nacionalizam i selektivno pamćenje samo produbljuju podjele i otežavaju proces pomirenja. Vrijeme je da se suočimo sa svim aspektima prošlosti i prestanemo s naricanjem koje služi samo za prikrivanje stvarne istine i odgovornosti. Samo iskreno priznavanje svih strana sukoba može donijeti pravdu i pomirenje onima koji su zaista pogođeni.
