Tišina koja ubija: Kako sistem ne čuje vapaj onkoloških pacijenata
Na listi čekanja za pametni lijek, imunoterapiju i zdravstvene usluge danas se nalazi više od 2.000 pacijenata. To nisu brojevi, to su ljudi. Majke, očevi, sestre, braća, kćeri, sinovi. Njihova svakodnevica nije ispunjena nadom u ozdravljenje, već iscrpljujućom borbom sa sistemom koji ih je gurnuo u nevidljivost. Jer kada umre prvi pacijent sa liste čekanja na lijek – ništa se ne desi. Kada umre deseti, stoti, petstoti – i dalje se ne dešava ništa. Samo muk, teška tišina koja obavija čitavo društvo.
Bolest ne bira, ali država bira kako će se prema bolesnima odnositi. U BiH, rak nije samo medicinska dijagnoza – to je presuda na čekanje. Dok se oboljeli i njihove porodice bore s neizvjesnošću, čekanjem i molbama za terapije koje su odavno dostupne u drugim zemljama, nadležni se bave budžetskim preraspodjelama koje ne uključuju živote. Novca ima za službene automobile, za avione, kamione i helikoptere, ali ne i za lijekove koji bi onkološkim pacijentima mogli kupiti ono najdragocjenije – vrijeme.
Na Onkologiji KCUS-a trenutno nedostaju osnovni lijekovi poput Erlotinib tableta, Sutent tableta, BCG ampula, Flurouracil ampula. Stotine pacijenata ne mogu ni da se nađu na listi čekanja jer komisije Zavoda odbijaju odobriti terapiju koju ordinirajući onkolozi smatraju nužnom. Još je stotine onih koji se liječe zastarjelim terapijama jer lista lijekova nije revidirana već šest godina. Lijekovi koji su se pokazali efikasnim i dostupni su širom svijeta, u BiH ne postoje jer se niko nije potrudio da ih uvede u sistem. Zdravstvo koje bi trebalo biti stub društva srozalo se na birokratsku mašineriju koja ne vidi ljude, ne osjeća njihovu bol, ne čuje njihov tihi vapaj.
Onkološki pacijenti i njihove porodice ne traže nemoguće. Ne traže luksuz, ne traže specijalne privilegije. Traže samo mogućnost da posljednje mjesece ili godine života provedu dostojanstveno. Da ne moraju trčati od institucije do institucije, od komisije do komisije, moleći za terapiju koja će im možda omogućiti da dočekaju još jedno proljeće, još jedan rođendan, još jedan osmijeh voljene osobe. Ali umjesto života, njihova svakodnevica je čekanje. Umjesto sigurnosti, oni dobijaju neizvjesnost. Umjesto prava na liječenje, oni se bore protiv tišine koja ih polako, ali sigurno, ubija.
Sistem koji dopušta da hiljade ljudi umire u tišini nije sistem, već osuđujući mehanizam koji ne mari za ljudske živote. Svaki put kada neko sa liste čekanja ode – država ostaje nijema. A tišina nikada nije bila glasnija.
