Pod policijskom pratnjom, kolona sačinjena od bivših logoraša, ratnih veterana i mirovnih aktivista, u jutro 4. marta, sa Ilidže je krenula prema Tarčinu, prvoj stanici na putu koji nas vodi do neobilježenih mjesta stradanja. Jutro je sumorno, maglovito i prohladno. Vozimo se u tišini. Ovo je mirovno putovanje, koje organizuje Centar za nenasilnu akciju (CNA).
Muški glas razbija tišinu: "Iz kojih gradova su ovi novinari iz Njemačke?". Kolege iz Njemačke nabrajaju: Keln, Frankfurt, Dizeldorf, Bon. „Da nema neko iz Baden-Virtemberga?“, pita čovek čije je lice obraslo urednom sijedom bradom. Niko.
"Zbog čega vas to zanima? Da nemate možda nekog tamo?", pita aktivistica CNA.
"Tamo mi se liječio sin. Imao je lukemiju. Zato me zanima da neko nije iz tih krajeva", odgovara čovjek.
Kolege iz Njemačke su zbunjene. Ima li to veze sa ratom, pitaju.
„Ko će znat? Imao je dvije godine kad je dobio leukemiju, osam kad je umro“, odgovara tiho čovjek.
Muk. Na trenutak smo zaboravili sve riječi oba jezika. Čovjek othukne. "Ima i gore", kaže glasom koji se lomi. Opet muk. Čovjek ponovo othukne.
Ovo nije turistička ruta. Slijedimo tragove terora i smrti.
Logor u snijegu
Snijeg u Tarčinu je dubok. Skoro do koljena. Gazimo kako bi prišli silosu, zgradi iz koje prijeti hladnoća. Neki bi da uđu, ali se snijeg obrušava sa krova. Opasno je. Odustaju. Među njima je i Slobodan Mrkajić. Dvije godine i osam mjeseci bio je logoraš, prošao je kroz šest logora. Kada je uhapšen doveden je u Tarčin. U tom mjestu proveo je djetinjstvo. Otac mu je bio upravnik pošte u Tarčinu.
"Kada sam izašao iz autobusa popio sam tabletu za smirenje. Mislim da je to dobar odgovor kako se osjećam kada sam došao ovdje“, kaže Slobodan. Dok priča kako je ovdje proveo djetinjstvo, igrao se, vozio bicikl i završio osnovnu školu, uz njega stoji supruga. Slobodan kaže da bi volio da može ući u silos.
"Hoću da vidim ćeliju u kojoj sam bio. Da je mogu uslikati. Dolazila je ovdje moja porodica, želim da im pokažem gdje sam bio. Mnogo je veliko što možemo ovako doći“, kaže Slobodan.
Kada je 1992. godine čula za logore u Tarčinu i Musali, Dragica Tomić iz Trusine porovela je, sa grupom žena, pet dana i noći ispred Crvenog križa. Isprva joj nisu vjerovali, a onda su otišli na teren.
„Kad su se navečer vratili, rekli su: 'Dragice, nismo vam vjerovali, ali tamo je sto puta gore od onog što ste nam govorili“, priča Dragica, napominjući da je govoril samo ono što je čula od ljudi koji su došli iz tih krajeva.
Za zločine u ovom silosu Sud BiH na 45 godina zatvora osudio je više pripadnika Armije BiH i MUP-a.
"U pripremi ove aktivnosti pokušali smo ustanoviti ko je vlasnih svih lokacija koje ćemo obići. Za silos u Tarčinu nismo mogli ustanoviti ko je vlasnik. Prije rata to su bila različita društvena preduzeća, a ako je privatiziran danas nije u funkciji, niti je javno dostupna informacija ko je vlasnik. Nema ni neko u privrednom smislu zaintersovan za ovaj objekat“, pojašnjava Nedžad Novalić, aktivista CNA-a, zemljišno-pravni status silosa u Tarčinu. CNA je ovo mjesto prvi put obilježila 2018. godine, a 4. marta ponovila je obilježavanje ostavljanjem ruža i simbolične table na kojoj piše "Neobilježeno mjesto zločina".
U utrobi silosa
U Kaćunima kod Busovače dočekala nas je ista zgrada. Kao da je arhitekt crtao preko indiga. Ovo je sada privatni posjed, ali nas niko ne sprječava da uđemo. Ovog puta idemo do kraja, ulazimo u mračnu utrobu silosa.
Enterijer silosa kao da je projektovan da bude logor. Nekadašnje komore u koje se sipalo žito lako su se pretovrile u zatvorske ćelije, a stražari su sa platformi sve mogli nadzirati.
Oči se brzo navikavaju na polutamu. Ljudi su se uzbudili. Neko viče: "Pazite!“. Jedan čovjek uzbuđeniji je od ostalih. Ide od ćelije do ćelije. Zove se Ivan Bohutinski, imao je 19 godina kada je doveden na ovo mjesto. Konačno pronalazi ćeliju u kojoj je bio zatočen.
"Ovdje sam ja bio. Evo tu smo ložili vatru“, govori mi. Jedan zid potpuno je crn. Kasnije, kada izađemo, Ivan neće moći govoriti. Suze će zamijeniti riječi. Spustit će glavu i tapkati snijeg.
Marijan Krajina danas ima 77 godina, prvi put se vratio na mjesto na kojem je bio zatočen duže od 70 dana. Sa njim su bili zatočeni sin i brat.
"Nisam izašao na ovaj krug 45 dana. Padao sam u nesvjest. Po dvojica smo jeli iz tanjira i ako ne pojedemo vrelu hranu zabiju nam glavu u beton. Tu smo psihički i fizički zlostavljani na razne načine. Pored ovog zida bilo je složeno oko 1.000 komada sitne cigle od opeke. Kad bi se vraćali iz WC-a morali smo stati mirno prema toj cigli, ruke pozadi, glavu uz ciglu i neko iz mase ti nabije glavu u ciglu. To je bilo nepodnošljivo. Mokrili smo u čizmu. Jednog dana sam tražio da idem u WC, bio je pored rijeke. Cijeli dan sam čekao da me puste. Mokračni mjehur da pukne. Čizma je bila puna. Ponio sam čizmu da istresem urin u rijeku. Jedan od tih policajaca je išao sa mnom. On mi kaže stani tamo. Skloni tu čizmu. Onda me udario u predjelu jabučice, tri dana nisam mogao gutati. To je bilo stradanje da nije moglo biti gore. Rekao sam da je tako bilo u svim logorima“, priča Marijan.
Nekadašnji učitelj kaže da mu je najteže bilo slušati jauke dok su mu tukli sina. U tim trenucima želio je da ga ubiju, samo da to više ne sluša.
"Volim ljude, volim biljke, životinje, djecu svih nacija. Mene ne zanima ko je ko. Moji najbolji prijatelju sa kojim se družim, subraća, su Bošnjaci. Radne kolege učitelji. Ne bih želio da se takvo stradanje ponovi bilo kojem čovjeku na zemaljskoj kugli. Mrzim rat. Mrzim oružje. Javno izjavljujem da bi uništo svo oružje. Neka ljudi žive mirno, slobodno, neka se vesele“, poručuje Marijan sa mjesta na kojem je zlo obilježilo njegov život.
Za logor u Kačunima niko nije krivično odgovarao. Marijan kaže da mu procesuiranje zločinaca ne bi predstavljalo satisfakciju.
"Procesuiranje meni ne bilo satisfakcija. A neka svako odgovara za zlodjela koja je činio. Mada od toga ni ja, ni moji priajtelji koji su živi, nemamo ništa. Oni koji su izgubili živote, neka im je pokoj duši“, kaže, dodajući kako bi mu značilo da na ovom mjestu postoji obilježje.
"Za svu prošlost postoji nekakvo bilježenje. Kada čovjek pogine, stavi se spomen ploča, da se zna da je izgubio život. Treba da se obilježi. To je povijest, istorija. Ne radi mene, radi mladih, da ljudi vide kakva su zla bila na ovom svijetu“, smatra Marijan Krajina.
U logoru u Kaćunima bio je zatočen 21 prpadnik HVO-a, koje je tri mjeseca u zarobljeništvu držala Armija BiH. Amer Delić, aktivista Centra za nenasilnu akciju, kaže da je CNA pokušvao dobiti odgovore iz tužilaštva u vezi ovog slučaja.
"Jedino smo od Tužilaštva Srednjobosanskog kantona dobili odgovor da se nikakav proces ne vodi u vezi ovog slučaja. Kao neformalna grupa aktivista, mirovnjaka i ratnih veterana 2012. godine smo, uz podršku Anđelka Kvesića, tadašnjeg predsjednika Udruge hrvatskih logoraša domovinskog rata, došli ovdje sa jednom grupom, susreli se sa ljudima koji su ovdje bili zatočeni, tada nam nije bio omogućen pristup, jer nam privatna firma nije dala odobrenje. Došli smo do kapije. Apelovali smo na istitucija da se istraga otvori. Sa grupom aktivista, 2015. godine, u okviru inicijative Obilježavanje neobilježenih mjesta stradanja, došli smo ovdje i postavili oznake“, kaže Delić, naglašavajući da je objekat vidljiv u njihovoj arhivi i da se može doći do osnovnih podataka.
Soba broj 6
Kada pomislite da stvarnost ne može biti bizarnija, dočeka vas nekadašnji logor pretvoren u prodajni centar. Sve vrste građevinskog materijala. Lice zgrade i bočne strane skrivaju nekadašnji silos, ali na stražnjoj strani zgrada je ostala netaknuta. Mirza Maglić bio je zatočen u tom logoru. I danas živi u Žepču, a ovom mjestu, kaže, ne voli ni prići.
"Ovdje je bilo deset prostora u kojim su bile sobe. Na svakoj ćeliji su bila limena vrata. Kada se otvore, Boga moliš da tebe ne prozovu. Nažalost, mene su više puta prozivali. Soba broj 6 je bila zloglasna, soba za udaranje. Jednom su me dovukli pretučenog i bacili u šesticu. Pao sam na nečije tijelo. Tu su me prihvatili, poljevali vodom da dođem sebi. Tada sam vidio da je tijelo na koje sam pao moj mlađi brat, koji je prije mene pretučen. To me i dan-danas boli“, prisjeća se Mirza.
U logoru je bio zatvoren sa trojicom braće, jedan njegov bratić odveden je na radnu obavezu sa koje se nikad nije vratio. Ubijen je. Priča da su po njih redovno dolalizli kamioni i vozili ih prema Zenici i Maglaju na kopanje rovova. Mnogi se odatle nikad nisu vratili.
Mirza je po struci veterinar, govori i o tome kako je kod sebe imao lijekove protiv dizenterije i temperature, kojim je davao logorašima
.
"Jedne večeri sam sve to popio da se ubijem. Tada mu se odnijeli u fiskulturnu salu, tu mi je doktorica dala infuziju, povraćao sam. Nakon toga me više nisu tukli“, priča Mirza.
Za zločine u Žepču niko od pripadnika HVO-a nije procesuiran. Mirza Maglić kaže da neke od krvnika viđa i u Žepču. Čak ga pozdravljaju.
Ekrem Nadžak ne gasi cigaretu. Prvi put se vratio na ovo mjesto. Između dimova priča o svom stradanju.
"Zarobljen sam kao civil. Došli smo ovdje, proveli su nas kroz čaršiju, ruke su nam bile u zraku, djeca su nas šutala. Doveli su nas u fiskulturnu salu osnovne škole. U svalčionici je zatvoreno 110 muškaraca. Ako ustaneš, više nemaš mjesta. Pili smo mokraču, vodu iz radijatora. Svaki dan dobiješ čep vode i petit. Nakon sedam ili osam dana su nas pustili. Trebao sam ići na razmjenu, ali mene su progalsili švicaskim dobrovoljcem. Mene su zvali Švajcarac, jer sam se vratio iz Švicarske. Žena i djeca su mi još tamo bili. Prebacili su me za Perkoviće, ali autobus za Hercegovinu je već bio otišao, tako da sam zakasnio. Tu sam premlaćen, ne znam ko me udarao, bio je mrak. Tu me je ujutro našla smjena, bio sam gol, samo u gačicama. Uvijek ima ljudi. Jedan Hrvat mi je dao garderobu", priča Ekrem. Prošao je kroz više logora. Nakon četiri mjeseca pobjegao je prema Zavidovićima.
"Ne mogu to opisat, dođe momenat. Da sam razmišljao da pobjegnem ponio bi par kutija cigara. Ali nisam razmišljao. Došao taj dan, ne ide nikako. Ili živi ili mrtav. Bili smo na liniji. Ja i još jedan koji je bio sa mnom zarobljen. Dogovorili smo se kad mu namignem da bježimo nizbrdo. Nismo znali gdje je linija, prošli smo kroz tri minska polja“, sjeća se Ekrem.
Njegove muke nisu okončane bijegom.
"Armija BiH nas je privela na ispitivanje. Tražili su da im odamo položaje. Mislio sam da ćemo poginuti sada kada smo na slobodnoj teritoriji. Napravili smo plan i ujutro u četiri pobjegli od naših. Iz Zavidovića sam kroz šumu otišao u Željezno Polje“, završava priču o bijegu iz logora.
Kaže i da živi za dan kada će zločinci biti procesuirani.
"Borio sam se da ovo bude obilježeno. Neka historija ostane historija. Živim za dan kada će odgovorni biti procesuirani. Tako na svim stranama. Neka svako odgovara za svoje zločine“, zaključuje Ekrem.
Mirza Maglić naglašava da se istina mora znati.
"Moj sin je umro u 28. godini, a bio je mali kad je gledao kako mene odvode. Mene je prošlo sve, i bol i trnci. Istina se mora znati. Stara mudrost kaže da nema budućnosti bez istinite prošlosti. Nemamo pravo obilježje. Ovdje je privatni posjed, ja to razumijem. Ali mi negdje moramo obilježiti. Ne idemo nikome uinat“, kaže Maglić.
Kao i u Tarčinu i Kaćunima, posjeta se završava polaganjem ruža u spomen na one koji su stradali na ovom mjestu.
Nož pod grlom, pištolj na sljepoočnici
U Derventi duva leden vjetar. Nebo je izbrazdano tmurnim oblacima. Diže se težak vonj sa poljoprivrednog dobra na kojem se nalazi silos u kojem je 1992. bio privremeni logor.Tu su zarobljenici zadržavani nekolika dana, prije nego što su odvođeni u druga mjesta zatočenja, priča Drago Knežević. Kaže da su logore u Derventi uspostavile jedinice iz Republike Hrvatske.
"To je bila regularna vojska države Hrvatske, koja je prešla iz Slavonskog u Bosanski Brod. Kasnije su ušli u Derventu. To su bile jedinice HV-a, HVO-a i Teritorijalne odbrane“, kaže Drago.
Prisjeća se i kako je uhapšen.
"Krio sam se u kući jednog Bošnjaka, u podrumu. Šest-sedam dana ništa nisam jedo. Na ulici sam vidio jednog prijatelja, on je trenirao savate boks, a ja sam mu bio sponzor, jer sam imao privatnu firmu. Bio je komandir. Vidio sam da ide sam. Zovnu sam ga: 'Komšija'. On se okrenu: 'Ko je?'. Reko: 'Drago Knežević'. Nedaleko odatle bila je vojna policija. On ih je zovnuo. Izašao sam sa rukama u vis“.
Više puta tokom boravka u logoru vođen je na klanje.
"Narede mi da kleknem, stave nož pod vrat i pitaju želim li da me zakolju. Molim nemoj. Onda su mi davali pištolj da se ubijem, moram povuči obarač, ali pištolj bude prazan“.
U Derventi su bila uspostavljena dva logora, logor na Rabiću i u osnovnoj školi u Poljarima. Drago je dva mjeseca bio u logoru Rabić. Poslije toga je odveden u Slavonski Brod, gdje je zatvoren u podrumu privatne kuće.
"Tamo sam bio u privatnom zatvoru, bio je napravljen u privatnoj kući, petorica smo bili u podrumu. Bio sam tu oko 15 dana. Polomili su mi rebra. Tjerali su nas da pušimo polne organe jedni drugima“, priča Drago.
Za zočine u Derventi, na ukupno 47 godina zatvora, osuđeni su Azra Bašić, Almaz Nezirović, Ivica Vrdoljak i Damir Lipovac. Neki sudski procesi se još vode.
Drago Knežević smatra da su logoraši braća po muci, njihova stradanja su jednaka.
"Priče se slažu. Dželati su 99 posto isti, bez obzira na vjeru i naciju. Pravili su ista zlodjela. Imam prijatelje Bošnjake i Hrvate, zločinca gledam kao zločinca, ne povezujem to sa nacijom i vjerom. Zato apelujem da se mi logoraši, braća po muci, udružimo. Tamo gdje politika ne dozvoljava, da mi napravimo obilježja", apeluje Drago.
CNA je prije šest godina obišla sve zatočeničke objekte u Derventi.
"To je bio početak procesa da se utvrdi stanje, dođe do presuda, službi i popriča sa ljudima. Tako je saradnja i počela. Ovo danas je rezultat te saradnje“, naglašava Amer Delić Na putu prema Doboju grupa obilazi i spomen-obilježje Čardak, mjesto na kojem se nalazila masovna gorbnica u kojoj su bili pokopani civili srpske nacionalnosti, ubijeni u Derventi 1992. godine.
Ruže u vodi
Posljednja stanica ovog sablasnog putešestvija je željezni most preko rijeke Bosne u Doboju. Zaostatak austrougarske uskotračne pruge. Pokraj mosta su dva bunkera Wehrmacha. Jedan je skoro potnuo, tlo ja aluvijalno. Na tom mostu strijeljano je 13 civila bošnjačke nacionalnosti, dovodenih iz zatočeničkog objekta Kasarna Usora u Doboju.
"Ovu lokaciju kao nebilježeno mjesto stradanja obilježili smo u drugom mjesecu 2020. Ovdje je strijeljano 13 civila bošnjačke nacionalnosti. To su bili ljudi iz sela Jablanica kod Maglaja. Rečeno im je da ih vode doktoru, natjerali su ih da pređu preko ovog mosta i tu su ih strijeljali. Pronađeno je samo jedno tijelo, a dvije osobe su preživjele strijeljanje i oni su živi svjedoci, priča Dalmir Mišković, član tima za obilježavanje neobilježenih mjesta stradanja.
Za ovaj slučaj postoje sudske presude. Strijeljanja je izvršio MUP Republike Srpske. Po komandnoj odgovornosti nedjela izvršena na ovom mjestu pominju se u predmetu Paravac i drugi. Za direktno djelo sumnjiči se grupa Crvene beretke.
Spuštanjem ruža u rijeku odata je počast žrtvama ovog zločina.
"Ova akcija je jako važna zato što vidimo elemente izgradnje mira koji dosad nisu bili uvezani. Imamo i predstavnike lograških udruga, veteranskih udruga, mirovne aktiviste, novinare. Kad se sve zbroji, imamo proces izgradnje mira. Svako vrti mali dio kotača, a zajedno se vrti veliki kotač koji nas vodi u smjeru neponavljanja, što je glavna svrha i poanta“, poentira Dalmir Mišković.
U CNA su svjesni da mnoga mjesta stradanja i zatočenja nisu obilježena, te da se nerijetko preživjelim i porodicama ubijenih onemogućuje ili otežava pristup, pa su ovu priliku iskoristili da upute još jedan apel vlastima.
“Pozivamo vlasti, posebno one na lokalnom nivou, da žrtvama koje se bore za pravo na sjećanje budu podrška, a ne prepreka, da im omoguće nesmetan pristup lokacijama, kao i trajno obilježavanje ovakvih mjesta. Želja nam je da se stradanje nikada ne ponovi“, poručio je Nedžad Novalić.
Bio je to kraj ovog mučnog i mračnog putovanja, emotivno iscrpljujućeg i za one koji su se vratili na mjesta svoga stradanja, i za one koji su čuli njihove priče. Ali, cilj svake muke je katarza. Zato se činilo da smo u poratku lakši nego u polasku. Za ove ljude pročišćenje je zajednički poziv na mir i nada da će ih i drugi čuti. Njima možemo vjerovati kada kažu da ne žele da se stradanje ikome ponovi. Jer oni su stradali.
