Bratunačka kompanija „Tehnički remont Bratunac“ (TRB) ponovo je u centru pažnje domaće i regionalne javnosti, nakon najave da je potpisan novi ugovor s Ujedinjenim Arapskim Emiratima (UAE) o isporuci 20 lakih taktičkih oklopnih vozila „Vihor“. Iako vijest zvuči kao još jedan poslovni uspjeh domaće namjenske industrije, iza kulisa se otvaraju brojna pitanja – od karaktera ovog sporazuma, preko stvarne upotrebe vozila, pa sve do dubinskih političko-ekonomskih relacija koje ova nabavka potencijalno oslikava.
Prema informacijama iz TRB-a, ugovor predstavlja nastavak saradnje sa Emiratima započete 2022. godine, kada su prvi modeli „Vihora“ otpremljeni u Abu Dhabi na testiranja. Međutim, važno je naglasiti da ni vojska UAE niti njihovi zvanični izvori nikada nisu javno potvrdili da su ti testovi bili uspješni, što baca sjenu na transparentnost čitavog procesa.
UAE već imaju razvijen domaći vojno-industrijski kompleks, među kojima dominira kompanija NIMR – proizvođač sofisticiranih lakih i srednjih taktičkih vozila. Njihova vozila već su u upotrebi, testirana u stvarnim borbenim uslovima i razvijena po NATO standardima, pa je odabir „Vihora“, relativno nepoznate platforme bez borbene provjere, barem na papiru – neobičan.
Uprkos tome, TRB navodi da je isporuka od 20 vozila samo prva faza u potencijalno mnogo širem aranžmanu koji bi mogao uključivati dodatnih 50 vozila. Ono što nije izrečeno, ali se nameće kao logičan zaključak, jeste da je ovaj poslovni potez vjerovatno daleko više od obične prodaje vojne opreme.
U pitanju je očito složeniji političko-ekonomski aranžman, koji obuhvata sve snažniju povezanost vlasti Republike Srpske i investiciono-diplomatskih kanala iz Emirata, a koji se, po svemu sudeći, odvija i uz posredničku ulogu Beograda. U tom kontekstu, „Vihor“ postaje više simbol političkog zbližavanja nego proizvod isključivo vojnog interesa.
Ono što dodatno komplicira čitavu priču jeste činjenica da se oružje i vojna oprema iz Srbije – a moguće i iz Republike Srpske – u posljednje vrijeme sve češće pojavljuju u konfliktima na afričkom kontinentu, uključujući i u rukama zaraćenih strana u Sudanu, poput Snaga za brzi odgovor (RSF). Iako nema direktnih dokaza da je „Vihor“ završio u takvim rukama, činjenica da kompanije iz regiona imaju pristup mrežama koje vode ka Bliskom istoku i Africi ostaje zabrinjavajuća i poziva na dodatni međunarodni nadzor.
Zanimljivo je i to da TRB ne skriva ambicije širenja – planiraju izgradnju još dvije fabrike, jednu u Ugljeviku i jednu u Srbiji, te već rade na razvoju kapaciteta za proizvodnju municije na afričkom kontinentu. Sve to potvrđuje TRB-ovu transformaciju iz lokalnog pogona u aktera s međunarodnim aspiracijama, čiji poslovi nadilaze granice Republike Srpske – i geografski i politički.
U međuvremenu, Vihor i njegov „stariji brat“ Despot, kao i robotizovana deminerska vozila, ostaju jedini ozbiljan izvozni potencijal vojne industrije u entitetu Republika Srpska. Međutim, dok se TRB reklamira kao lider i inovator, ključna pitanja ostaju neodgovorena: Ko će tačno koristiti ova vozila u UAE? U kojim operacijama? I zašto se za nabavku odlučuje bogata naftna monarhija s razvijenom vlastitom proizvodnjom?
Do odgovora će se, po svemu sudeći, teško doći – jer kada se posao, politika i oružje isprepliću, istina najčešće ostaje zakopana dublje od rovova koje ta ista vozila eventualno treba da pređu.
