Pronaći radnika u Bosni i Hercegovini danas je teže nego ikada – i ne, nije to više samo zbog male plate niti zbog predugog radnog vremena. Prava kriza leži mnogo dublje: u izgubljenom povjerenju, osjećaju da ovdje nema budućnosti, i u državi koja već godinama ne zna sagledati širu sliku.
Na tržištu rada više se ne traže samo ruke – traže se ljudi koji vjeruju da ovdje vrijedi ostati. A to povjerenje, nekada neprocjenjiva valuta, danas je skoro pa izumrla vrsta. Radnik traži više od papira s brojevima. Traži dostojanstvo. Traži da ga neko pogleda u oči i kaže: "Vidim te. Cijenim te. Trebaš nam."
S druge strane, poslodavci sve češće stoje zbunjeni pred zatvorenim vratima – investirali su, obučili, ponudili... ali ljudi odlaze. I to ne samo zbog para. Odlaze jer im je dosta da ih se zove samo kada nešto ne valja. Odlaze jer im niko ne kaže “hvala”, jer ih niko ne pita kako su, jer ovdje još učimo da poštovanje nije slabost nego osnova svake organizacije.
Društvo koje ne vidi čovjeka, ne može zadržati ni radnika. I tako stojimo – radnik u svom rovu, poslodavac u svom. Gledamo se preko nišana, dok nam zemlja ispod nogu zjapi prazna.
Ovo nije više samo priča o plati. Ovo je priča o sigurnosti, o sistemu koji ne zna šta hoće, o institucijama koje ne znaju šta rade. U zemlji u kojoj radnik ne zna hoće li mu plata sjesti 5. ili 25. u mjesecu, a poslodavac ne zna hoće li mu radnik sutra biti tu ili već pakira kofere za Njemačku – tu ne postoji osnova za izgradnju zdravog tržišta rada.
Obrazovni sistem je haotičan, institucije su beživotne, a društvena sigurnost postoji samo na papiru. Sve se to reflektuje na radnom mjestu: kroz izostanke, kroz šutnju na sastancima, kroz ljude koji su tu – ali duhom već negdje drugo.
Nije slučajno da su najčešće rečenice među radnicima: “Nije plata problem, nego što me niko ne cijeni.” Jer kako da te cijene ako ni oni iznad ne znaju gdje idu? Ako država ne zna šta želi, kako da čovjek zna zašto da ostane?
Ljudi odlaze ne samo zbog eura više, nego zbog ljudskosti koju su izgubili ovdje. Odlaze jer im tamo neko kaže “dobro jutro” bez interesa. Odlaze jer tamo ne osjećaju da su nebitni. Moderni HR sistemi to odavno znaju – ljudi ne napuštaju firme. Ljudi napuštaju odnose.
No, ni poslodavci nisu imuni. Imaju i oni svoju priču: investiraju, grade, pružaju prilike – ali često uzalud. I to boli. Ali od ljutnje se ne pravi sistem. Potrebna je promjena iznutra: i u radnicima, i u poslodavcima, i u državi.
HR mora prestati biti administrativna služba za pečate i ugovore. Mora postati srce svake organizacije. Mjesto gdje se prepoznaju obrasci, gdje se sluša i razumije, gdje se ljudi ne vide kao trošak nego kao temelj.
Vrijeme je da prestanemo tretirati tržište rada kao ratište. Radnik nije protivnik poslodavcu, niti je poslodavac neprijatelj radniku. Neprijatelj je sistem koji ništa ne povezuje, koji sve svede na broj, bez čovjeka iza toga broja.
Ako ne napravimo zaokret, pitanje je koga ćemo uskoro uopće imati da pitamo: “Zašto radimo sve ovo?” Djeca nam rastu uz TikTok, radnici uz portale za posao u Austriji, a tržište rada diše na aparatima.
Zato – ili ćemo početi graditi odnose, kulturu povjerenja i međusobnog poštovanja, ili ćemo nastaviti gledati autobuse kako odlaze – pune ljudi koji su nekada samo željeli da ih neko ovdje pita: “Kako si?”
