Treći entitet: Stari politički duh u novoj geopolitičkoj klimi
Priča o trećem entitetu u Bosni i Hercegovini nikada zapravo nije otišla u političku arhivu. Samo povremeno utihne, pa se vrati – obično kada to pojedinim akterima odgovara, kada regionalna klima postane nestabilna ili kada se u međunarodnim krugovima pojave signali da se stvari u BiH možda opet mogu “otvoriti”. Proteklih sedmica ta tema ponovo je postala glasna, dobila novu frekvenciju i, što je najvažnije, izronila u kontekstu koji djeluje mnogo fluidnije nego ranijih godina.
Danas se treći entitet spominje u dva paralelna narativa. Jedan je direktan – kao konkretan politički cilj hrvatske politike u BiH. Drugi je suptilniji – kao način redefinisanja izbornog sistema, administrativnog ustroja ili unutrašnje raspodjele moći. U oba slučaja, međutim, ključna rečenica ostaje ista: BiH je nefunkcionalna, a Hrvati u njoj smatraju da su politički nedovoljno zaštićeni.
Zanimljivo je da ta priča ima mnogo dublje korijene. Već iz deklasifikovanih američkih dokumenata iz ratnog i poslijeratnog perioda jasno je da se ideja hrvatskog entiteta u BiH razmatrala na više nivoa nego što se danas želi priznati. Unutar tih dokumenata nalaze se zapisi koji pokazuju da su američki zvaničnici u određenim fazama nudili kompenzacijske političke pakete različitim akterima, pokušavajući balansirati odnose između Sarajeva, Zagreba i bošnjačko-hrvatskog političkog savezništva u nastajanju.
Postoje tvrdnje – nikada zvanično potvrđene, ali nikada ni demantovane – da je hrvatska strana u jednom trenutku dobila uvjeravanja da će čitava BiH postati kantonalno organizovana, uključujući i teritoriju današnje RS. Ako je išta od toga zaista bilo tačno, onda se šok hrvatskih predstavnika nakon objave prvih verzija dejtonskih mapa čini sasvim logičnim. Federacija je postala isključivo bošnjačko-hrvatska, RS je ostala netaknuta, a ono što se moglo pretvarati u kantonalni mozaik pretvorilo se u tvrdu dvodijelnu strukturu.
Iz ove perspektive, nije teško razumjeti zašto hrvatske političke elite i danas povremeno oživljavaju ideju trećeg entiteta: to je osjećaj dugoročnog političkog gubitka koji nikada nije saniran.
Ali realnost na terenu je druga priča. Stvaranje trećeg entiteta danas djeluje politički neizvodivo. Ne zato što to neko ne bi želio, nego zato što je za takav potez potreban potpun konsenzus sve tri strane, a bošnjačka politička dimenzija taj scenarij ne vidi kao stabilizaciju, nego kao uvod u dalju fragmentaciju države. Za njih bi to bilo odustajanje od jedine tačke za koju vjeruju da ih još drži u okvirima funkcionalne države.
S druge strane, zagovornici trećeg entiteta smatraju da bi nova administrativna linija mogla donijeti balans u sistem koji je odavno blokiran i u kojem Banjaluka i Sarajevo više ne komuniciraju ni minimalno funkcionalno.
Kako god se posmatralo, ova ideja ne postoji u vakuumu. Ona je refleks šireg geopolitičkog pomjeranja u kojem se nekada nezamislivi scenariji danas pojavljuju kao sasvim mogući. Svijet se mijenja, i to brže nego što su strukturom ukočene bosanskohercegovačke institucije u stanju pratiti.
Problem nastaje onog trenutka kada se povuče logična linija: ako bi postojao hrvatski entitet i ako već postoji srpski, šta onda ostaje Bošnjacima? Evropa nikada neće podržati stvaranje monoetničkog “muslimanskog entiteta”, a unutrašnja preraspodjela teritorija već sada je crvena linija.
Treći entitet stoga ostaje politički alat – vrlo efektan, vrlo emotivan i vrlo funkcionalan u kampanjama, pregovorima, ucjenama i unutrašnjem motivisanju biračkog tijela. Ali kao projekat? Teško ostvariv. Bar u trenutnoj geopolitičkoj konfiguraciji.
No jedno je sigurno: ova tema neće nestati. Samo će čekati sljedeću krizu, sljedeći međunarodni signal, sljedeće preslaganje odnosa u regionu. U Bosni i Hercegovini, stare ideje nikada ne umiru. Samo strpljivo čekaju svoj red.
