Dok Sarajevo ponosno nosi titulu grada čiji turizam ima nevjerojatne potencijale, dok se svi ponosno kite pričama o zelenoj energiji i obnovljivim izvorima, u pozadini se skriva još jedna sramna prevara koju vlasti, zajedno sa svojim privatnim partnerima, vješto skrivaju od očiju javnosti.
Hotel Igman, ikona planine koja je nekad bila ponos Sarajeva, trebao je doživjeti renesansu. Ali, umjesto obnovljenog luksuza i atraktivnog odredišta, građani su dobili još jednu priču o političkoj korupciji, lažnim obećanjima i besramnom pljačkanju resursa.
Početkom februara 2022. godine, ministar Adnan Delić svečano je potpisao ugovor koji je, kako je tada govorio, trebao označiti početak nove ere. Ugovor o prodaji Hotela Igman, kojim je objekat prešao u ruke firme “The Place” za 5,1 milion KM, trebao je biti most između prošlosti i budućnosti. Ali, budućnost je očigledno ostala na papiru. Prošle su tri godine. Tri godine od tog „istorijskog dana“, a sve što smo dobili je ruševina. Ne samo da je hotel ostao u istom raspadajućem stanju, već ni najmanji korak prema obnovi nije napravljen.
– Mislim da smo ovim potpisivanjem ugovora o prodaji, odnosno kupovini hotela Igman označili početak jedne uspješne saradnje. Naše vizije nisu vezane samo za hotel koji smo kupili i koji mislimo obnoviti, nego su daleko veće od onoga na šta nas danas potpisani ugovor obavezuje – rekao je tada predstavnik firme The Place Emir Granov.
Naravno, sve ovo je bilo “predviđeno”. Kupac se obavezao na ulaganje od 10,4 miliona KM, ali nije uložio ni marka. I tu dolazimo do onog klasičnog, neizbježnog pitanja: Zašto? Ko je odgovoran? Zašto Kantonalna agencija za privatizaciju, koja je kao uslovnu garanciju postavila investicije, sada šuti i krije se iza svojih papira? U pokušaju da dođemo do odgovora, upućeni smo na stranicu na kojoj zvanično ništa ne postoji – lažna obećanja bez odgovornosti.
I dok se ovakvi projekti pretvaraju u praznu retoriku, i dok političari i investitori uživaju u svojim privilegijama, građani Bosne i Hercegovine plaćaju cijenu. Onu cijenu koja je, kako se čini, potpuno nerealizovana u ovim propalim projektima. Ministar Delić je tada istakao da je ovo bila „istorijska privatizacija“ i „početak uspješne saradnje“. Danas to izgleda kao jeftina predstava za narod, kojoj je cilj bio samo da prikrije stvarnu pozadinu – političku trgovinu koja se vrti oko osobnih interesa, a ne interesa građana.
Ono što smo zapravo dobili je još jedna pokazna vježba nesposobnosti i nestručnosti onih koji donose odluke. Obećanje o investicijama koje nikada nisu došle, lažna uvjeravanja koja nisu imala nikakav stvarni temelj, i sve to u uvjetima gdje su resursi koji su već postojali jednostavno propali. Na samom kraju, stanovnici Sarajeva i BiH ponovo ostaju bez svog kapitala, a oni koji su upropastili ovaj projekt, ostaju ne samo bez odgovornosti, već i dalje nezaustavljeni.
Tajna leži u politici, u zgužvanim rukama koje su obećavale, ali nikada nisu ništa ispunile. Sam ugovor, koji je trebao biti simbol napretka, pokazuje drugu stranu medalje: običan, jeftin politički trik koji je samo popločan novcem poreskih obveznika. I dok nam se serviraju laži o budućnosti i „visokim vizijama“, naš pravi problem leži u korupciji koja ima svoje korijene duboko u političkim strukturama koje očigledno nisu zainteresirane za istinski razvoj zemlje.
I tako, na kraju dana, hotel Igman ostaje u svojim ruševinama, i sve što možemo zamisliti su prazna obećanja koja su trebala biti spašena na ovom istom mjestu. Ali da budemo jasni – ovo nije samo hotel koji propada. Ovo je još jedan svjedok sistemske neodgovornosti vlasti, politike koja nas ne vodi naprijed, već nas vuče unazad. Ko će platiti cijenu? Ko će odgovarati za još jednu propalu priliku?
Građani će, kao i obično, biti ti koji će platiti cijenu, dok će investitori i političari, bez trunke griže savjesti, i dalje šetati između luksuznih restorana i udobnih fotelja. Zatvorimo oči i zaboravimo da se ikada dogodilo. I zaboravimo da ikada postoji nešto poput odgovornosti.
