Bio je 27. februar 1993. godine, na lokalnoj, seoskoj željezničkoj stanici Štrpci koja je služila za križanje vozova, a nalazila se na teritoriji Bosne i Hercegovine, zaustavljen je brzi voz koji se kretao na relaciji Beograd-Bar. Milan Lukić bio je na čelu „Osvetnika“, jedinice tzv. Vojske Republike Srpske koja je došla iz Višegrada, zaustavila voz i s njega „skinula“ 18 Bošnjaka koji su bili uglavnom iz Prijepolja – osam lica, Bijelog Polja – šest, te po jedno iz Bara, Trebinja i Sarajeva.
Među otetim iz voza bio je i jedan Hrvat iz Beograda, te nepoznata i nikad identificirana osoba crnačke rase koja se među kidnapiranim i ubijenim našla vjerovatno zbog muslimanskog imena. Svi „skinuti“ s voza, kasnije će se saznati, odvedeni su u Višegrad i nakon silne torture monstruozno poubijani. Jedan broj njih je bačen u Drinu.
Nalogodavci izbjegli optuženičku klupu
Lukiću je suđeno pred Haškim tribunalom za zločine počinjene u Višegradu, no optužnica ga nije teretila i za ovaj zločin. Značajnom broju zločinaca iz ovog slučaja suđeno je u Beogradu, Bijelom Polju, Sarajevu... Nalogodavci se nikada nisu našli na optuženičkoj klupi.
Na osnovu iskaza svjedoka, a prije svih Šefke Alomerovića, tadašnjeg predsjednika Sandžačkog odbora za ljudska prava, glavni krivac, mozak akcije, bio je lično akademik SANU, ideolog velikosrpske ideje, tadašnji predsjednik Savezne Republike Jugoslavije Dobrica Ćosić.
Naime, Alomerović je na željezničkoj stanici u Beogradu ispred voza vidio Vladimira Matovića, savjetnika za štampu predsjednika SRJ Ćosića u razgovoru s bradatim čovjekom koji je kasnije glumeći konduktera bio zadužen za lociranje putnika Bošnjaka koje treba „skinuti“ s voza.
Naravno, Ćosiću i Matoviću nikad nije suđeno, nikad nisu saslušani po ovim ozbiljnim optužbama Alomerovića, ali zato jeste za klevetu suđeno Alomeroviću.
Činjenica da su se, pored slučaja Štrpci, desile stotine zločina nad Bošnjacima Sandžaka u periodu 1992-1995. godina, a najviše u općinama Priboj i Pljevlja, koje su graničile s Bosnom i Hercegovinom, produbljuju sumnju da je sam politički, vojni, policijski, obavještajni vrh SR Jugoslavije, Srbije, Crne Gore i tzv. Republike srpske bio umješan u slučaj Štrpci i sve druge.
Cilj je bio napravitit tampon zonu prema Bosni i Hercegovini u širini od pet do 20 km, na teritoriji općina Priboj i Pljevlja, u kojima neće biti Bošnjaka. Kao i da se pod pritiskom iz ovih općina ponajprije, ali i iz svih drugih sandžačkih općina, iseli što veći broj Bošnjaka.
Razlog je strah od mogućnosti da Armija Republike Bosne i Hercegovine ne izađe na granice prema Sandžaku u općinama Čajniče i Rudo, a što se u nekim ofanzivama Armije RBiH, posebno u Rudom, gotovo i dogodilo.
Sandžačke općine na udaru zločinaca
Epilog zločina koji su Vojska SR Jugoslavije, MUP Srbije i Crne Gore, te specijalne jedinice koje su nekada bile pod direktnom komandom političkog vrha SR Jugoslavije i republika Srbije i Crne Gore, ili državne bezbjednosti, a koje mi naivno zovemo paravojne; na teritoriji pograničnih sandžačkih općina prema Bosni i Hercegovini, bio je: Ubistva 49 Bošnjaka, spaljivanje i devastacija više od 200 kuća, progon iz najmanje 60 sela općina Pljevlja i Priboj, silovanje četiri Bošnjakinje, uništavanje džamije u Bukovici, te iseljavanje pod pritiskom gotovo pola stanovinka ovih općina.
Fond za ljudska prava iz Beograda evidentirao je u februaru 1993. godine da je do kraja 1992. godine iz pograničnih pribojskih sela protjerano 1.500 Bošnjaka. Područje Bukovice u Pljevljima gravitira i graniči sa općinom Čajniče. To područje ima 37 sela i zaseoka. Potpuno je etnički očišćeno od Bošnjaka u cilju stvaranja te tampon zone.
„Čišćenje“ je nasilno, oružano, uz ubistva, silovanja, paljenje kuća i protjerivanje sprovela Vojska SR Jugoslavije, nekad direktno, a nekad preobučeni u navodne paravojne jedinice. Pritisak na Bošnjake Pljevalja bio je toliki da je od 400 radnji koje su držali Bošnjaci u martu 1993. godine radilo samo njih pet.
Stotine primjera brutalnosti
Mogu se navesti stotine primjera pojedinačnih i grupnih brutalnosti i zločina nad Bošnjacima Priboja i Pljevalja, već pomenuti zločin na današnji dan u Štrpcima, potom kidnapovanje 15 Bošnjaka i jedne Bošnjakinje iz autobusa u selu Mioče 22. oktobra 1992. godine na putu Sjeverin-Priboj. Iste je opet kidnapovala grupa Milana Lukića, odvela u Višegrad, motel „Vilina Vlas“, a onda na obali Drine iskasapljeni i izmučeni pobijeni su i bačeni u rijeku.
Jedan od najupečatljivijih događaja, koji potvrđuju namjeru etničkog čišćenja pogranične zone Sandžaka i Bosne u općinama Priboj i Pljevlja, desio se 18. februara 1993. godine, samo sedam dana prije otmice u Štrpcima. Naime, tog dana Vojska Savezne Republike Jugoslavije napada selo Kukurovići u pribojskoj općini.
Ovo naseljeno mjesto granatirano je minobacačima. Tada su ubijeni: Mušan Husović, Uzeir Bulut i Fatima Sarač. Ostali mještani uspjeli su pobjeći u šumu i prebaciti se prema Priboju ili Pljevljima, a selo je zapaljeno.
I danas, 30 godina od ovih događaja vlasti u Srbiji i Crnoj Gori, u općinama Priboj i Pljevlja, sve čine da spriječe povratak Bošnjaka u područja koja su oni odredili kao tampon zonu bez Bošnjaka prema Bosni i Hercegovini.
A. Džunuzović
