Trojka očigledno sistematično kreira narativ o "islamističkoj prijetnji," s namjerom da sebe prikažu kao zaštitnike od te navodne opasnosti. U suštini, oni se predstavljaju kao čuvari kršćanstva, preuzimajući tu ulogu od etnoseparatističkih vođa, koji su u prošlosti sebe vidjeli kao križare na predziđu civilizacije.
Iako Trojka dijeli historijski narativ o odbrani Bosne i Hercegovine od 1992. do 1995. godine, sada, na ironičan način, preuzimaju propagandističke metode Radovana Karadžića, Mate Bobana, Franje Tuđmana, a kasnije Milorada Dodika i Dragana Čovića. Za ove vođe, građanska demokratija uvijek je bila izjednačena s prijetnjom "islamske države," čime su plašili Zapad, pokušavajući ga pridobiti u svojim ciljevima.
Stojanović ne mora nikome dokazivati da je na strani multietničke BiH
Ovo je čisti primjer kulturnog rasizma i islamofobije, ali ovog puta iz unutrašnjih redova. Iako je Stranka demokratske akcije (SDA), koju nikad nisam podržavao niti glasao za nju, imala i ima mnoge nedostatke, ona nikada nije ozbiljno pokušavala da izgradi teokratsku državu. Optužbe o izgradnji islamske države jednako su besmislene kao i kada bi se Socijaldemokratsku partiju (SDP), nasljednicu komunista, optužilo da želi uspostaviti diktaturu proletarijata. Stoga, ova propaganda nije usmjerena samo na SDA, nego na samu činjenicu da većinski muslimansko stanovništvo predstavlja biopolitičku prijetnju.
Edin Ramić oštro uzvraća Igoru Stojanoviću: "Vaša politička izdaja BiH je ogoljena"
Čini se da je fantazma o "muslimanskoj većini," koja u ovom narativu automatski podrazumijeva "islamsku državu," mentalna pozadina podrške Trojke Schmidtovim intervencijama, kao i njihovom popuštanju prema HDZ-u. Ovu vrstu mentalne predispozicije Theodor Lessing je nazivao "samomržnjom."
U isto vrijeme, Trojka ostaje nijema pred drastičnijim primjerima desekularizacije države u većinski katoličkim i pravoslavnim dijelovima zemlje, kao što su osveštavanja državnih ureda, uvođenje krsne slave u institucije, te prisutnost religijskih simbola u školama.
Prije dvije godine, kada sam napisao esej o narativu relaksacije, prema kojem su Dragan Čović i Milorad Dodik zapravo "dobri momci," ali ih je Sarajevo provociralo, predvidio sam da će ovaj narativ rezultirati i revizijom prošlosti. Danas, čini se da su vođe Trojke prešle na teren Dževada Galijaševića, prihvatajući slične ideološke matrice.
