U političkom cirkusu zvanom Bosna i Hercegovina, najnoviji skeč ispisali su Trojka, HDZ i naivna opozicija iz Republike Srpske. U glavnim ulogama: Milorad Dodik i Dragan Čović kao stari prevarantski tandem koji zna igrati partiju šaha dok im protivnici ne znaju ni pravila igre.
U sporednoj, ali tragičnoj ulozi – opozicija iz RS, koja se toliko zapetljala u politički marketing Trojke da sada ne zna ni gdje je, ni šta je, ni s kim je.
Opozicija iz RS se uhvatila za praznu udicu – da će smjenom SNSD-ovih ministara, uz blagoslov Trojke, doći do nove političke konfiguracije. A da bi se uopšte počeli ozbiljni pregovori s Trojkom, opozicija je morala već tada postaviti čvrst preduslov: imenovanje ministra sigurnosti iz svojih redova. Ne zbog SNSD-a. Ne zbog „vlasti u RS-u“. Nego zbog vlastitog političkog dostojanstva. To im je bio jedini stvarni adut – zahtijevati mjesto koje je već upražnjeno i koje je po ustavnom rasporedu već trebalo biti popunjeno, a ne ucjenjivati sami sebe imaginarnošću „reforme Izbornog zakona“ koju ni Trojka ni oni nemaju kapaciteta isporučiti.
No, oni to nisu uradili.
Radije su dopustili da ih Trojka iskoristi kao smokvin list. Kao zamjensku masku nemoći. Kao politički fikus koji će krasiti lažni narativ o „smjeni SNSD-a“, iako je bilo potpuno jasno da sve dok HDZ podržava Dodika, niko u Vijeću ministara neće ni kihnuti bez Čovićevog odobrenja.
A Čović? On je još jednom odigrao igru starog vuka. Naoko se distancirao od Dodika, klimnuo glavom međunarodnoj zajednici, glumio reformistu, a onda – kad se prašina slegla i kad se uvjerio da Schmidt, SAD i EU nemaju kičmu ni interesa da povuku konkretan potez – prestao je i glumiti. Povukao je ruku iz rukavice, pokazao srednji prst i domaćoj i stranoj javnosti, i nastavio podržavati SNSD kao da se ništa nije desilo.
Cijena te podrške? Beznačajna. Kritike visokog predstavnika? Mlaka voda. Opozicija iz RS? Politički razbijena. A Trojka? Zadovoljna jer je još jednom prodala priču o reformama, promjenama i tobožnjem obračunu s Dodikom, bez da se pomakla s mrtve tačke.
Najapsurdnije u svemu je što se opozicija iz RS našla u ulozi jedinog istinskog gubitnika. Trojka je ostala u vlasti. HDZ je zacementirao svoj utjecaj. SNSD nije izgubio ni gram moći. A opozicija? Iznevjerena, ismijana i izmanipulisana. Pristala je da se pitanje imenovanja ministra sigurnosti stavi na istu vagu s reformom Izbornog zakona, iako je to bio jedan od rijetkih instrumenata da pokažu snagu.
Nisu je pokazali. Nisu je ni imali. I sada, dok ih Trojka pušta niz vodu, a Čović ih gleda s visine, opoziciji iz RS ostaje samo da analizira vlastitu političku impotenciju – i da shvati kako su od mogućeg katalizatora promjena postali tek kolateralna šteta jedne velike, smišljene i pokvarene igre.
Jer, u Bosni i Hercegovini ne preživljava onaj ko ima dobru namjeru. Preživljava onaj ko zna da sistem nagrađuje licemjerje, a kažnjava naivnost.
