Dok se politička scena Bosne i Hercegovine već godinama guši u prijetnjama, opstrukcijama i nesposobnosti domaćih aktera da artikulišu državničku politiku, posljednjih mjeseci situacija je eskalirala do tačke s koje nema povratka. Iako se činilo da su pojedini politički lideri konačno prepoznali ozbiljnost prijetnji koje dolaze iz entiteta Republika Srpska, pitanje je da li je to iskreno buđenje ili tek paničan manevar pred slom sopstvenih političkih konstrukcija.
Predsjednik Stranke demokratske akcije (SDA) Bakir Izetbegović, nakon višemjesečne tišine i rezervisane retorike, napokon je javno poručio ono što je trebalo reći mnogo ranije — da predsjednik entiteta RS Milorad Dodik vodi Bosnu i Hercegovinu u otvoreni sukob, i da mu to, ukoliko se dozvoli, može donijeti nesagledive posljedice po državu i narod.
„Neće doći do podjele Bosne i Hercegovine, jer je podijeliti neće. Na svaki način ćemo je braniti, kao što smo je branili i ranije. Ali nas može odvesti u konflikt i ponavljanje vrlo ružnih stvari“, poručio je Izetbegović u intervjuu za BIR televiziju.
Ova izjava dolazi u trenutku kada lideri takozvane Trojke — političkog saveza Socijaldemokratske partije (SDP), Naroda i pravde (NiP) i Naše stranke (NS) — pokušavaju upravljati krizom koju su, velikim dijelom, sami stvorili. Odluka da prekinu saradnju sa Dodikovim SNSD-om dočekana je u javnosti kao hrabar potez, ali vrlo brzo se pokazalo da iza tog čina nema ni strategije, ni političke snage, ni dosljednosti.
Posebno upadljiv primjer jeste ponašanje Sabine Čudić iz Naše stranke, koja se nakon trijumfalnog nastupa povukla iz političkog diskursa, a od onog odlučnog stava prema SNSD-u nije ostalo ništa osim pukog sjećanja. Jednako je sramotno i držanje ministra vanjskih poslova i lidera Naroda i pravde Elmedina Konakovića, koji je u potpunosti izbjegao kritiku prema Draganu Čoviću i HDZ-u BiH, iako su oni otvoreno odbacili mogućnost sankcionisanja Dodika zbog njegovih prijetnji i antiustavnih poteza.
U toj tišini, jedini koji je javno nastavio opravdavati svoju političku liniju je predsjednik SDP-a Nermin Nikšić, koji se pak izvinjavao Čoviću zbog, kako je naveo, pritisaka bivšeg američkog ambasadora prilikom usvajanja zakona o Južnoj interkonekciji. Ispod te površine krije se surova istina — Trojka nije ni bila spremna za ovu političku igru.
Avantura bez kompasa
Ono što je u prvi mah izgledalo kao koordinisana akcija pod patronatom „stranog faktora“, ubrzo se pretvorilo u političku lakrdiju. Dok su mnogi vjerovali da iza postupaka Konakovića i Čudić stoji neko iz međunarodne zajednice, stvarnost je pokazala suprotno. Bruxelles i ostatak evropskih birokrata pokazali su nezainteresovanost za Dodikovo divljanje, a politički vođa RS-a se u međuvremenu nastavlja sastajati sa svjetskim autokratima poput Orbana, Putina i Netanyahua, javno ismijavajući bilo kakav pokušaj međunarodnog disciplinovanja.
Suočeni s tim, lideri Trojke sada pokušavaju održati privid kontrole insistiranjem na eliminaciji SNSD-a iz vlasti, zamjenjujući njihove kadrove članovima opozicionih stranaka iz RS-a. Međutim, istovremeno Čović ostaje vječiti oportunista, odbijajući zauzeti jasan stav, što dodatno komplikuje situaciju i dodatno smanjuje šanse za uspjeh te političke avanture.
Četnički Ghandi na zadatku
Dodik, iako deklarisani nacionalista i ekstremni desničar, trenutno igra ulogu mirotvorca. Odbacuje bilo kakvu mogućnost rata, što je naravno unaprijed dogovorena taktika s međunarodnim mentorima koji ga koriste kao alat za dalje razbijanje BiH. Cilj nije njegova samoinicijativna ideja, već plan moćnih centara odlučivanja koji žele do kraja iskoristiti slabosti bh. političkog sistema.
Njihova računica je jednostavna: bošnjačka politika je trenutno najslabija tačka Bosne i Hercegovine. Ne samo zbog podjela i razjedinjenosti biračkog tijela, već zbog katastrofalno lošeg kadra, nedoraslih političara i njihove nesposobnosti da vode državotvornu politiku.
Scenarij sa potpisom Bruxellesa
Slijedeća faza krize je već na stolu: internacionalizacija političke krize i forsiranje novog, modificiranog Daytona, u kojem bi Srbi i Hrvati dobili još više autonomije, a Bosanski Muslimani ostali prepušteni milosti međunarodne zajednice. Niti jedan bošnjački političar nije spreman da to javno prihvati, ali se zna kako stvari funkcionišu — prijetnje, ucjene i politički pritisci sa Zapada natjeraće ih da pristanu na nešto što bi značilo konačno razbijanje Bosne i Hercegovine kao funkcionalne države.
Problem je u tome što se u evropskim političkim krugovima sve manje vidi Bosna i Hercegovina kao prioritet. Dodik se mnogima čak čini simpatičnim, dok u istom trenutku bošnjačke lidere vide kao nekompetentne i korumpirane profiteere.
Put bez povratka
Ipak, i takav scenario ima svoje granice. Pregovori o novoj podjeli ovlasti i strukture države osuđeni su na propast jer je očigledno da takav model nikada neće biti prihvaćen bez ozbiljnog otpora. U tom slučaju, međunarodni mentori Dodika očekuju da će Bruxelles napokon dići ruke od Bosne i Hercegovine kao jedinstvene države, prepuštajući je domaćim razbijačima.
To bi moglo izazvati oružane sukobe, koje bi međunarodne vojne snage mogle kontrolisati do određene mjere, ali po cijenu novih tragedija i destabilizacije cijelog regiona.
Ovaj crni scenarij još uvijek se može izbjeći. Ali samo ako bošnjački politički lideri, bez izuzetka, shvate da je bolje voditi ozbiljnu, kompetentnu i dosljednu političku borbu za odbranu države, nego se dovesti u situaciju da je brane oružjem. Vrijeme za salonske igre i lične političke kalkulacije je prošlo. Bosna i Hercegovina ulazi u najosjetljiviji trenutak od potpisivanja Dejtonskog sporazuma, i to svi moraju shvatiti.
Ovo nije politička sezona, ovo je borba za opstanak.
