Od kada je Donald Trump preuzeo dužnost predsjednika SAD-a, svijet svjedoči brzim i dubokim promjenama u međunarodnoj politici. Njegov mandat je započeo ambicioznim obećanjima o brzom rješavanju velikih sukoba - prije svega rata u Ukrajini i krize u Gazi. Trump se pozicionirao kao ličnost koja ne samo da rješava sukobe, već i gradi temelje za novi "pravedni" svjetski poredak.
Stara pravila više ne važe.
U praksi, to znači da stara pravila međunarodne politike više ne važe u punom obimu. Nova pravila se pišu jednostrano, silom i ekonomskim pritiskom. Iako je Rusija nesumnjivo prekršila međunarodno pravo svojom invazijom na Ukrajinu - što se često naziva prekretnicom u globalnoj politici u to vrijeme - sama Rusija nije aktivno demontirala ili napustila međunarodne institucije. Naprotiv, pokušala je zadržati svoje mjesto i utjecaj gdje god je to bilo moguće.
S druge strane, SAD su praktično devalvirale ključne globalne institucije za samo godinu i po Trumpovog mandata. Najznačajniji primjer je pokretanje Vijeća za mir kao alternative UN-u kao platforme gdje SAD imaju odlučujuću ulogu, a članstvo se može "kupiti". Ova inicijativa jasno pokazuje pokušaj preuzimanja kontrole nad rješavanjem globalnih sukoba.
Unipolarnost
Mnogi zagovornici realpolitike i simpatizeri Kissingera i Mearsheimera vidjeli su u Trumpu osobu koja će vratiti ravnotežu moći i poštovanje interesa velikih država. Međutim, to se nije dogodilo. Iako Trumpova politika ima korijene u realpolitici - fokusu na moć i nacionalne interese - on ne poštuje interese velikih sila poput Kine, Rusije ili Indije, već pokušava da ih poništi ili podredi.
Dobar primjer je "poboljšana" Monroeova doktrina, koja se u medijima već naziva "Donroeova" doktrina. Izvorna doktrina bila je regionalno ograničena: SAD su proglasile zapadnu hemisferu svojom zonom utjecaja i implicitno poštovale interese drugih velikih sila i nisu se miješale u njihove poslove. Danas je ta doktrina proširena: zapadna hemisfera ostaje američka zona (Venecuela, Kolumbija, Meksiko, pa čak i Kanada i Grenland), ali SAD se aktivno miješaju izvan nje - najvidljivije u napadu na Iran.
Trump ne gradi sfere utjecaja velikih sila kao stabilan sistem ravnoteže. On pokušava promijeniti svjetski poredak jer je multipolarnost, vođena otvorenim tržištima i slobodnom trgovinom, već počela nagrizati američku superiornost. Kina sustiže SAD u tehnologiji, Evropa je prešla na finansijski kapitalizam i strateški je ovisna o Kini i SAD-u, a problemi Zapada se decenijama rješavaju štampanjem novca, što ne morate biti ekonomista da biste shvatili da nije održivo na dugi rok.
Pravilo sile
Zato je Trump ponovo uveo vladavinu sile, eliminirajući temeljne komponente poslijeratnog poretka: slobodnu trgovinu i poštovanje suvereniteta. Jasno je da Washington više ne teži demokratizaciji Venecuele ili Irana, već samo vladi koja neće biti neprijateljski raspoložena prema Sjedinjenim Državama. Sve više nameće nejednake trgovinske sporazume - čak i saveznicima - koji podsjećaju na kolonijalne prakse s početka 20. stoljeća.
U kontekstu realpolitike, podjela sfera utjecaja je prihvatljiva samo kao prelazni period do ponovnog uspostavljanja neupitne američke dominacije. To se najbolje vidi u politici prema EU: ujedinjena i jaka Evropa je nepotrebna za Washington, jer bi mogao igrati svoju igru. Stoga bi EU trebala oslabiti samu sebe, a istovremeno ostati održavatelj američke ekonomske moći kroz neravnopravne sporazume i povećane vojne troškove.
Slično tome, iako Trump javno govori o Putinu, potezi poput tarifa Indiji, blokade Kube ili prijetnji Grenlandu pokazuju da će Rusija moći prihvatiti samo ulogu koju će Washington "pretući" - posebno ako uspije da se odvoji od Kine.
Slab otpor
Trenutno ne postoji snažan koordinirani otpor ovoj politici. Evropa reaguje selektivno - glasno kada su Grenland ili Kanada ugroženi, ali suzdržano kada su u pitanju Venecuela ili Iran. Rusija je vezana za Ukrajinu i nema kapacitet za ozbiljne akcije izvan svojih granica. Kina se drži svojih principa - fokus na ekonomiju, energiju i diplomatiju - izbjegavajući direktne vojne sukobe.
Da li ovo otvara put SAD-u da postane novi/stari hegemon svijeta? Do određene mjere da, jer nema snažnog otpora. Međutim, ne u potpunosti. Svako novo uključivanje u rat može izazvati unutrašnje nemire. Osim toga, za razliku od Hladnog rata, kada je Washington podsticao razvoj Japana, Južne Koreje i Zapadne Njemačke kako bi se suprotstavili SSSR-u, to sada nije moguće. Nova Kina ili nova EU predstavljale bi prijetnju ovoj doktrini.
Najveća opasnost
S druge strane, najveća opasnost za ovu politiku leži u jačanju veza između EU i Kine. Nekoliko pogrešnih poteza moglo bi navesti Evropu da pokrene stratešku saradnju sa Pekingom. Što se tiče Evrope, za sada se čini da ključni akteri u Evropi čekaju da se situacija promijeni povratkom demokrata na vlast. Međutim, ako se ova politika pokaže uspješnom, teško je povjerovati da će se kurs američkog vanjskopolitičkog "tankera" naglo okrenuti.
Ako se ovo ne pokaže uspješnim, alternativa je povratak međunarodnim institucijama i multilateralizmu. Druga alternativa je eskalacija u širi sukob, što treba izbjeći po svaku cijenu uprkos svim napetostima.
