Mnogi su primijetili sličnosti između načina na koji Donald Trump, Vladimir Putin i Xi Jinping razmišljaju i djeluju. Ali možda mnogi nisu shvatili da spomenuti trio razmišlja upravo kao i mnogi naši sunarodnici, uključujući i neke intelektualce koji su vrlo prisutni u javnoj debati.
Ono što je zajedničko Trumpu, Putinu i Xi Jinpingu, kao i njihovim najvatrenijim sljedbenicima, jeste prezir prema onome što obični ljudi misle i žele.
– Putin kaže: Ukrajina je moja i šta Ukrajinci misle o njoj je nebitno.
– Xi Jinping kaže: Tajvan je moj i dovraga s onim što Tajvanci žele.
– Trump kaže: Treba mi Grenland i, ako se njegovi stanovnici i Danci ne slažu, neka bude tako.
S druge strane, upravo pretpostavkom o irelevantnosti želja običnih ljudi, uskraćivanjem im i nezavisnog rasuđivanja i slobode da djeluju prema svojim uvjerenjima, željama ili očekivanjima, mogu se zamisliti projekti „podjele svijeta“: ti imaš svoju sferu utjecaja, ja imam svoju. Svaki član spomenute trijade ima svoju Monroeovu doktrinu, revidiranu.
Sve je ovo jasno mnogim ljudima. Ali možda je manje jasno da isti način shvatanja svijeta dijele mnogi Italijani.
Srećom, ovo nije većina, ali svakako jeste značajna manjina. To su ljudi koji su od početka invazije na Ukrajinu pokazali ravnodušnost, ako ne i prezir, prema očajničkom otporu Ukrajinaca, kao i razumijevanje, ako ne i otvoreno simpatije, prema Putinovim postupcima. Oni su ti koji za rat krive Zapad i širenje NATO-a na istok. A da ne spominjemo činjenicu da su za njih, kako Putin kaže i kako njegovi italijanski pristalice manje-više svjesno ponavljaju, Ukrajinci nacisti ili nešto slično.
Uzmimo za primjer širenje NATO-a na istok. Oni koji ga vide kao uzrok rata govore o njemu kao o nepobitnom dokazu zapadne arogancije i američkih imperijalističkih impulsa. U skladu sa svojim prezirom prema osjećajima običnih ljudi, oni koji ovako argumentiraju ne uzimaju u obzir činjenicu da je ovo širenje snažno podržala velika većina građana novoosnovanih demokratija, nedavno oslobođenih sovjetskog jarma, koji su NATO vidjeli kao bedem protiv mogućeg oživljavanja ruskih imperijalističkih ambicija. Ove ambicije, uspavane nešto više od decenije nakon raspada SSSR-a, ponovo su probuđene u prvoj deceniji 21. vijeka.
Oprez: sve ovo treba shvatiti vrlo ozbiljno, jer iza ovakvog načina razmišljanja krije se stvarni pogled na svijet. Moguće je pratiti korelaciju između zlonamjernog stava mnogih ljudi prema Ukrajincima i prezira koji pokazuju prema individualnoj slobodi, prema slobodi narodnog izbora. Ako je takva sloboda iluzija, basna, proizvod dvorca laži koji su izmislili "kapitalisti" ili druge moćne ličnosti da bi nas sve smirili, onda je ono što obični ljudi žele nebitno, proizvod "lažne savjesti".
Njihovi osjećaji i želje nemaju mjesta u ovom svjetonazoru. Postoji vrlo jasno pitanje, pitanje na koje se čini teškim zadovoljavajuće odgovoriti: ako je naša lična sloboda, naša kao Italijana i svih ostalih, samo iluzija, ako smo zapravo marionete čije konce vuku drugi, kako su oni koji osuđuju ovo ljudsko stanje izbjegli ovu vladavinu?
Jasno je da ako je individualno djelovanje iluzija, ako smo svi podložni nekom obliku dominacije, onda masovni prelazak od jednog vladara drugom ne pravi veliku razliku. U stvari, možda čak postoji i prednost u prelasku sa suptilne i licemjerne dominacije koja se pretvara da nije, poput one kojoj smo podložni u našim zapadnim demokratijama, na otvorenu dominaciju koja ne mora koristiti takve pretenzije, poput one koju imaju Rusi ili Kinezi, ili čak iranski ajatolasi, toliko voljeni kod mnogih zapadnih intelektualaca u vrijeme Homeinijeve revolucije.
Upravo taj svjetonazor objašnjava zašto toliko Italijana i intelektualaca koji podržavaju ovaj način razmišljanja nemaju primjedbi i, naprotiv, smatraju da je rusko pravo na njihovu sferu utjecaja potpuno legitimno. To čine s potpunom ravnodušnošću prema mišljenjima i željama onih koji spadaju, ili bi trebali spasti, u nju. Oni razmišljaju upravo kao Trump, Putin i Xi Jinping.
Međutim, činjenica ostaje da đavo pravi lonac, ali ne i poklopac. Legitimno je biti skeptičan prema ideji da međunarodni poredak zasnovan na podjeli svijeta na sfere utjecaja između nekoliko velikih sila može nastati i istinski se stabilizirati. Razloga je mnogo, ali jedan od njih je upravo onaj koji mnogi potcjenjuju ili preziru: želja običnih ljudi. To nisu samo paketi koji se mogu lako premjestiti.
U modernom svijetu, destruktivne sile nacionalizma i demokratije su dobro uspostavljene i teško ih je zaustaviti. Prva se vodi principom da je legitimna samo vlada čiji članovi dijele istu nacionalnost kao i oni kojima se vlada. Druga se vodi principom da svako ima pravo da se izjasni o tome kako želi da bude vladan. Oni koji misle da ulazimo u svijet „imperija“ zauvijek zaboravljaju činjenicu da, za razliku od prošlosti, ljudi, ili barem mnogi od njih, više nisu spremni da se pasivno pokoravaju imperiji tog vremena.
Naravno, sve ovo ima i ne baš umirujuću stranu. Jer ako se pokušaji nametanja imperijalne vlasti sukobljavaju s moćnim silama, onda nestabilnost postaje trajno stanje. To povećava rizik od rata, sukob između volje za moći careva ili onih koji joj teže, čija je snaga manja nego što bi željeli. Nestabilan i opasan svijet, s malo sigurnosti. Jedna od njih, međutim, je da sloboda izbora ljudi nije iluzija i da se mora cijeniti.
