Postoji trenutak kada se državna institucija pretvori u vlastitu karikaturu. Kada oni koji bi trebali otkrivati korupciju postanu njeni logističari, kada tužitelji pišu komedije umjesto optužnica, a “posebni odjel za organizirani kriminal” postane – odjel za organiziranu zaštitu moćnih. Upravo to je danas POSKOK.
Jer, kako drugačije objasniti farsičnu akciju u kojoj federalni premijer Nermin Nikšić i v.d. direktor FUP-a Vahidin Munjić – ključne figure afere “Spengavanje” – mirno hodaju okolo, dok njihovi saradnici, sekretarice i niži činovnici ostaju bez telefona, kao da su oni organizatori, a ne izvršioci naređenja?
Kada službenike POSKOK-a pitate zašto Nikšiću i Munjiću nisu oduzeti telefoni, odgovor je – “imamo njihove prepiske”. Sjajno. Onda se nameće logično pitanje: zašto ste onda oduzimali telefone njihovim saradnicima, ako i njihove prepiske već imate? Odgovor ne postoji. Osim ako se ne zove – politička zaštita.
Bešlijina “genijalna” operacija: Traženje dokaza koji već postoje
Autor ove predstave zove se Aida Bešlija, tužiteljica POSKOK-a koja je osmislila “briljantnu” akciju – ponovo tražiti ono što već ima u vlastitoj ladici. Dokaze, poruke, ceduljice, sve prikupljeno po naredbi suda još dok je radila u Tužilaštvu Kantona Sarajevo.
Bešlija je te dokaze ponijela sa sobom kada je, bez ijednog ozbiljnog predmeta iza sebe, imenovana u državno tužilaštvo kao prvorangirana kandidatkinja. I šta je uradila s njima? Ništa. Stavila ih u ladicu i – zaboravila. Četiri mjeseca nakon što ih je formalno preuzela, nije poduzela nijednu tužilačku radnju. Nula. Sve dok novinari nisu počeli objavljivati prepiske, pa je naglo odlučila “pokrenuti akciju”.
Ali ta “akcija” je čista predstava. Telefoni su oduzimani samo polovicama osumnjičenih, onima koji se ne zovu Nikšić, Munjić ili Čampara. Jer, kako objasniti da je telefon šefice Nikšićevog kabineta oduzet, ali ne i Nikšićev? Ili da je telefon Muhameda Ohranovića, koji je navodno posredovao prema Munjiću, oduzet – a Munjićev nije? Kakva je to pravna logika, osim one politički naređene?
Farsa za javnost, zaštita za vrh
Cijeli slučaj “Spengavanje” od početka je bio tempiran da se prikaže kao antikorupcijska akcija, ali bez stvarne namjere da se dodirnu oni na vrhu. Jer vrh je, u ovoj priči, svet. Ili barem zaštićen dok traje politički balans između Trojke i njenih koalicionih partnera.
Dok se Bešlija bavi “provjerama”, a ne istragom, građanima se servira priča da “država radi svoj posao”. U stvarnosti, država glumi da istražuje, dok POSKOK pere tragove i smiruje politički pritisak.
Ono što se ovdje događa nije samo zloupotreba položaja – to je otvorena sabotaža pravde. U normalnim okolnostima, premijeru protiv kojeg postoje ozbiljne indicije o koruptivnim kontaktima s visokim funkcionerima i biznismenima oduzima se telefon isti dan. U BiH, međutim, premijeru se čuva telefon, a oduzima se onima koji mu se javljaju.
Za puno manje stvari Tužilaštvo Kantona Sarajevo hapsilo je vlastite ministre. Adna Mesihović, kantonalna ministrica, završila je u pritvoru zbog sumnje na znatno blaže prekršaje. POSKOK, s druge strane, u slučaju Nikšić–Munjić nije čak ni donio naredbu o provođenju istrage.
“Provjere” za budale
Bešlijin rad danas se svodi na “provjere” – formalni eufemizam za odugovlačenje. Ona provjerava, kako piše Istraga.ba, “da li su građani dovoljno glupi, a osumnjičeni dovoljno naivni da bi još čuvali inkriminišuće poruke u telefonu”. Naravno da nisu. Jer sve ono što treba Bešlija već ima – u svojoj ladici. Samo što to ne želi otvoriti.
Ona ne traži istinu – ona traži alibi. Pokušava smanjiti pritisak, pokazati aktivnost, dok u suštini štiti premijera Federacije BiH. Jer u ovoj zemlji, “pravda” se primjenjuje samo na one koji nemaju zaštitu stranačkih kabineta.
Današnja akcija POSKOK-a, dakle, nije ništa drugo nego insult inteligenciji. Ruganje zdravom razumu. Farsa u kojoj se telefoni oduzimaju kao dekor za press konferenciju, dok pravi dokazi skupljaju prašinu u tužiteljičinoj ladici.
U sistemu u kojem tužitelji rade po partijskom ritmu, a ne po zakonu, pravda više nije slijepa – nego dobro uvezana.
I zato, dok se Bešlija pravi da radi, a Nikšić pravi da ne zna, građani Bosne i Hercegovine mogu biti sigurni u samo jedno: u ovoj zemlji telefoni se ne oduzimaju zbog istine – nego da bi je se sakrilo.
