Referendum za nezavisnu Crnu Goru koji je održan 21. maja 2006. godine bio je za Bošnjake Balkana najvažniji historijski događaj od referenduma za nezavisnost Bosne i Hercegovine, pa slobodno možemo reći do danas.
Važnost tog događaja leži u činjenici da je odvajanje Crne Gore od tadašnje Državne zajednice Srbije i Crne Gore značilo djeljenje Sandžaka na dva dijela, stvaranje granice između dvije države preko polovice Sandžaka.
Podjela Sandžaka za slobodu Crne Gore
Referendumsko pitanje glasilo je: „Želite li da Republika Crna Gora bude nezavisna država sa punim međunarodno-pravnim subjektivitetom?“.
Blok za očuvanje
Ponuđeni odgovori bili su „DA“ i „NE“. U Crnoj Gori su postojala dva jaka bloka, procrnogorski i prosrpski: „Blok za nezavisnu Crnu Goru“ koji je predvodio Milo Đukanović, i „Blok za očuvanje Državne zajednice Srbije i Crne Gore“ koji je predvodio Predrag Bulatović.
Na Bošnjacima je bila velika odluka. Jasno je bilo da bošnjački i albanski glasovi na referendumu donose prevagu i da su ključni, odlučujući. Ako Bošnjaci i Albanci podrže nezavisnost i zaokruže „DA“ Crna Gora će postati nezavisna država, ukoliko kažu „NE“ Crna Gora ostaje u zajednici sa Srbijom. U isto vrijeme, ako Bošnjaci daju glas za nezavisnu Crnu Goru, dijele Sandžak na dva dijela, prave sami sebi granice od svojih sunarodnika, svojih rođaka, prijatelja.
Bila je to velika i teška odluka za Bošnjake, a za donošenje odluke trebalo je u najmanju ruku održati svebošnjački sabor, izvagati šta su bošnjački interesi i da se donese preporuku i savjet kako da Bošnjaci u Crnoj Gori glasaju.
Nažalost nije bilo tog sabora, nije bilo nikakvih rasprava na nivou bošnjačke inteligencije, akademske zajednice, bošnjačkih nacionalnih institucija i organizacija. Nisu Bošnjacima u Crnoj Gori poslate preporuke i savjeti. Odluka se svela na preporuku bošnjačke politike u Crnoj Gori, te intuiciju svakog pojedinca.
Nebriga „matičnih“ Bošnjaka za sunarodnike u regionu
Tada sam radio u jednom časopisu i smatrao sam važnim da iz Bosne bude poslata poruka, preporuka, savjet Bošnjacima kako da se izjasne na referendumu. Uradio sam anketu među bošnjačkim političkim partijama, tražio mišljenje njihovih lidera, potom predstavnika bošnjačkih nacionalnih organizacija, kao i istaknutih pojedinaca. Smjernice su uglavnom bile lični stav, a ne nekakva preporuka organizacija, partija, institucija koje su predstavljale anketirane osobe. I to uglavnom mišljenja koja su formirana u trenutku dok smo razgovarali, a ne kao produkt već ranijih promišljanja o ovom važnom pitanju za Bošnjake ne samo Crne Gore, već Bošnjake na prostoru Balkana.
Koliko zapravo nije bilo razmišljanja o ovoj temi među ljudima koji su trebali praviti analize, istraživanja, najbolje govori sljedeća situacija iz tih dana. Kada sam kontaktirao prvu lice jedne bošnjačke organizacije intelektualaca, bio je to telefonki razgovor, ta osoba, nakon mog pitanja šta preporučuje ta organizacija Bošnjacima u Crnoj Gori, u tom dijelu Sandžaka, rekla mi je da ostanem na vezi i onda ja čujem kako ona nekoga pita „koje općine Sandžaka pripadaju Crnoj Gori“.
Bez stava
Dakle, ne da ta osoba, koja je predvodila jednu organizaciju intelektualaca, nije imala stav po pitanju kako da se Bošnjaci u crnogorskom dijelu Sandžaka odrede na referendumu, već nije znala ni koje općine pripadaju Sandžaku.
A, o stavu te organizacije da ne govorim.
Bošnjaci u Crnoj Gori, u crnogorskom dijelu Sandžaka, u općinama: Bijelo Polje, Pljevlja, Berane, Rožaje, Plav (Gusinje i Petnjica još nisu bile općine, već su bile u sastavu Plava, odnosno, Berana), dali su bezrezervnu podršku nezavisnoj Crnoj Gori. Podjelili su Sandžak zarad slobode Crne Gore u kojoj će i oni imati veća prava i slobodu. Masovno je ogromna bošnjačka dijaspora došla i glasala. Poznato je da Plav i Gusinje imaju ogromnu dijasporu u Americi, masovno su se odazvali referendumu. Kao i oni koji su živjeli širom Evrope. Bili su to praktično kljućni glasovi da odgovor „DA“, od izašlih 86,3% građana s pravom glasa, dobije 55,5% glasova. Podsjećamo da je za uspjeh i za prihvatanje nezavisnosti moralo da glasa 55% od izašlih građana.
Crna Gora na novoj prekretnici
Danas se Crna Gora nalazi pred drugim krugom glasanja za predsjednika države i pred parlamentarnim izborima koji će se održati za par mjeseci, a čiji rezultati će dobrano zavisiti od rezultata predsjedničkih izbora. Opet su dva bloka, odnosno, dva lica na izboru za predsjednika: Milo Đukanović i Jakov Milatović.
Iako to nije nigdje izričito rečeno, ali je jasno svakom ko iole promišlja o politici da je ovo dilema između nezavisne Crne Gore i Crne Gore pod okriljem Srbije, a u dogledno vrijeme možda i u njenim granicama. Ovog puta šansa za pobjedu procrnogorske politike je manja od šanse za pobjedu prosrpske politike.
Dugo se već generira priča o lopovima i poštenjačinama, gdje su lopovi oni koji su procrnogorski orijentisani, a oni drugi su poštenjačine (Kakva „slučajna“ sličnost s dešavanjima u Bosni i Hercegovini).
Istina je da je korupcija ogromna, istina je da u ovom procrnogorskom bloku ima puno korupcije, ali samo zato što drugi blok nije imao puno prilike da bude koruptivan, a ne zato što su to poštenjačine koje interesuje samo ekonomija i bolji život građana, a nemaju skrivenu agendu vraćanja Crne Gore pod okrilje Srbije u narednih 10-12 godina kada stvore političke uvjete i ambijent za to.
Važnu ulogu i sada imaju Bošnjaci i Albanci, možda ne presudnu kao na referendumu jer se čini da je u međuvremenu u Crnoj Gori porastao broj Srba, a smanjio se broj Crnogoraca, bar kada ih promatramo u političkom kontekstu.
Ali, kako se vodi „borba“ na terenu važan je svaki glas. Srbija se zvanično ne mješa, ali je procurio dokument u kome se daje podrška Milatoviću, ne samo verbalna, već raznim sredstvima i metodama na terenu, a u šta je uključena vlast Srbije i Srpska pravoslavna crkva. Zapad je Đukanovića „pustio niz vodu“ prateći koncept „Otvorenog Balkana“, odnosno stvaranja velikih država, od kojih je jedna Srbija u čije okrilje treba da se vrati Crna Gora.
Borba za dijasporu
Dijaspora, koja je dobrano bošnjačka, ali i albanska i crnogorska, generalno procrnogorska ima važnu ulogu.
Procjene su da ima 150.000 glasača u dijaspori, od čega 100.000 u Evropi i Americi. Zato se vodi velika borba za glasove dijaspore. Đukanović računa na njih, a Milatovićev tabor i svi trabanti koji rade za njega pokušavaju spriječiti dolazak i glasanje dijaspore. Čak se i prijeti dijaspori porukama koje su nacionalističke i islamofobične, naravno upućene Bošnjacima i Albancima.
Među trabantima Milatovića našao se ovog puta i jedan broj Bošnjaka, okupljenih oko Stranke pravde i pomirenja, čiji je osnivač kako je poznato bio rahmetli Muamer Zukorlić, a na čijem čelu se u Crnoj Gori nalazi Seid Hadžić. Oni pozivaju Bošnjake u Crnoj Gori i dijaspori da glas daju Milatoviću.
Trabant Milatovića je i poznato „kukavičije jaje“, premijer, a pritom i Albanac, Dritan Abazović koji sve čini da spriječi dolazak dijaspore kako bi glasali (Opet „slučajna“ sličnost, svjesno ili nesvjesno, provelikosrpski orijentisanih Hadžića i Abazovića s nekim političkim akterima u Bosni). U tom naumu čak čini i prekršaje koji mogu završiti i s optužnicama za krivično djelo.
Naime, Ministarstvo vanjskih poslova Crne Gore, kojim koordinira odlazeći premijer Abazović, uputilo je dopis svim diplomatsko-konzularnim predstavništvima Crne Gore u kome se, kršeći Ustav i zakone, prijeteći sankcijama naređuje da se dijaspori ne smije pomagati ukoliko neko traži pomoć u namjeri da dođe u Crnu Goru da glasa.
Drugi krug predsjedničkih izbora važan je događaj za Crnu Goru i njenu budućnost. Što se neminovno reflektuje i na druge zemlje regiona, a posebno Bosnu i Hercegovinu. Pobjeda prosrpske politike u Crnoj Gori značit će dodatnu snagu takvim elementima u Bosni i Hercegovini. Pobjeda procrnogorskog bloka značit će dodatnu snagu borcima za jaku Bosnu i Hercegovinu.
Majke Srebrenice otvoreno za Mila
Iz Bosne, od Bošnjaka i njjihovih predstavnika, opet nema savjeta Bošnjacima u Crnoj Gori. Ne zato što neće da se mješaju u politička dešavanja susjedne zemlje, kao što to radi Srbija i SPC, već zato što nisu svjesni refleksija i važnosti ovih i svakih drugih izbora u Crnoj Gori gdje se vodi borba protiv velikosrpskih ambicija. Jedina reakcija otišla je od Majki enklavca Srebrenica i Žepa.
Sjećaju se one govora Dritana Abazovića 11. jula prošle godine u Srebrenici i njegovog vrijeđanja žrtava i koncepta svi su krivi za rat.
Neka ova kolumna bude naš drugi poziv, možda i posljednji potreban, Bošnjacima da pomognu opstanku nezavisne Crne Gore.
