Ujedinjeni Arapski Emirati (UAE) su dugo smatrani jednim od najčvršćih geopolitičkih saveznika Zapada. Ova zemlja je godinama bila duboko uključena u najtamnije obavještajne operacije koje je Zapad provodio širom svijeta. UAE su slovile kao jedan od glavnih sponzora kampanje protiv Muslimanskog bratstva, glavnog financijera državnih udara prema vladama koje su na Zapadu smatrane smetnjom, marketinških operacija za oblikovanje globalnog javnog mnijenja i slično. Razumije se, operacije koje su u geopolitičkom smislu pogodovale SAD-u i Ujedinjenom Kraljevstvu.
Tektonska pomjeranja
Međutim, posljednjih nekoliko godina čini se da se događaju tektonska pomjeranja na Bliskom istoku. Najprije su UAE mnoge iznenadile odlukom da ne prate Zapad u aktivnom suprotstavljanju Rusiji tijekom ruske invazije na Ukrajinu, što je izazvalo ogromno razočaranje u Washingtonu. Abu Dhabi je procijenio da pridruživanje američkoj geopolitičkoj avanturi nije u nacionalnom interesu zemlje. Ovo je bilo neugodno iznenađenje za Zapad, koji je ranije smatrao UAE neprikosnovenim izvršiteljem najmračnijih poslova, ali sada postaje neposlušnik koji rivala Kinu i agresivnu Rusiju uvlači duboko u Bliski istok.
Stav UAE-a prema krizi u Ukrajini ne treba posmatrati izolovano. On zapravo odražava širu promjenu na geopolitičkoj vagi svijeta. Da su promjene tektonskih razmjera se vidi u pomirenju Irana i Saudijske Arabije, ali i sve otresitijem stavu Rijada prema američkoj diplomatiji. Nekada dva osnovno remetioca mira, ne samo regije, već i cijelog islamskog svijeta, su zahvaljujući Pekingu nakon četiri decenije odlučili normalizovati bilateralne odnose. Novi razvoj događaja je značajan odstup od vještački kreiranih binarnih podjela koje su dominirale regijom desetljećima.
Dominirale su upravo zahvaljujući američkoj regionalnoj arhitekturi koja je u skladu sa svojim imperijalnim ciljevima regiju desetljećima dijelila u dobre i loše momke, u Sunije i Šije, u ‘autokratske osovine zla" i "bastione demokratije u zoni vjerskog fanatizma". Postojali su dobri momci koji su pogodovali prije svega američkim i izraelskim interesima, i oni loši koji su tu arhitekturu, barem prividno, remetili. Svi ti sukobljeni dualizmi su nametnuti obrasci kojim je stanovništvo dresirano s namjerom da imperijalističkim ambicijama raskrče put do hegemonije. Svojim zadnjim potezima UAE, kao i ostatak regije, su dokazale da odbacuje regiju posmatrati kroz naočale američkih imperijalnih interesa. Umjesto toga, kako joj i vlastiti interesi nalažu, provodi neovisniju vanjsku politiku koja teži uspostavljanju ravnoteže u odnosima sa svim akterima u regiji.
Kina sve prisutnija
Kina je sve prisutnija na Bliskom istoku, a njen rastući utjecaj prisiljava zemlje poput UAE-a i Saudijske Arabije da preispitaju svoje odnose sa zapadnim silama. Za razliku od SAD-a, koji vođen pogrešnim pristupom “ko nije sa mnom, protiv mene je“ orkestrira ideološki križarski rat na globalnom nivou, Kina tihomice plete vlastitu geopolitičku mrežu sa potpuno drugačijim pristupom koji kaže, win-win. Kako ekonomski kapaciteti Kine rastu relativno u odnosu na američke, paralelno sa tim procesom blijedi i pozicija SAD-a u očima drugih. Naročito jer Washington sve češće šalje signale globalnog izolacionizma, kakav mu je kroz historiju periodično i bio svojstven.
Ekonomska penetracijje upravo otvorilo prostora Pekingu da ga se smatra relevantnim akterom. Kineska težina i premisa uzajamne koristi su presudili u normalizaciji odnosa između Teherana i Rijada. Kineski pristup osvojio je poštovanje i divljenje mnogih na Bliskom istoku. Nešto slično je uspjelo Rusiji u tzv. Astana procesu kada je uspjela da bez SAD-a, ali zajedno sa Iranom i Turskom, izbori relativan prekid vatre u Siriji. Upravo su to dva ključna diplomatska procesa u regiji u zadnjih dvadeset i više godina. Dva procesa koji aktivno izgrađuju novu regionalnu arhitekturu. Sa druge strane, ko se danas sjeća neuspjelih američkih diplomatskih inicijativa od prije tri decenije?
Geoplitički zahtjevi
Međutim, nije UAE izolovan slučaj. Sve više zemalja koje su nekada bile bliske saveznice SAD- a, ignorirajući njegove geopolitičke zahtjeve okreću mu leđa. Saudijska Arabija, Turska, pa čak i Izrael čija vlada nema najbolju komunikaciju sa Bidenovom administracijom, sada provode sasvim drugačiju vanjsku politiku koja u fokus uzima uspostavu regionalne ravnoteže. Sve spomenute zemlje slove za regionalne sile, što je još jedan pokazatelj da nije riječ o incidentalnim situacijama, već promjeni regionalne paradigme. Čini se da SAD upravo proživljavaju svojevrsnu Suesku krizu.
Uvertira za globalne promjene
Odnos bliskoistočnih saveznika je mala uvertira onoga što slijedi na globalnom planu. Istočno od rijeke Dnjepar i Bosfora, SAD i Zapad su postali irelevantna pojava. Da je to tako, najbolje je pogledati kako se prema zahtjevima SAD-a odnose njegovi nekada najbliži saveznici. Novi odnos prema nekada neupitnom globalnom hegemonu pokazuje da američka strategija raspirivanja manjih kontrolisanih sukoba nailazi na neuspjeh. Nakon što su shvatile globalnu strategiju Washingtona mnoge zemlje odbijaju biti prostim objektom tog plana. Sa druge strane, dok se jedna po jedna zemlja globalnog juga budi iz postkolonijalne hipnoze, Evropu nastavljaju razarati požari geopolitike i ideološkog zelotizma. Upravo taj rat nam iznova dokazuje da strategija paljenja Evroazije neće ići dalje od ukrajinskih rovova.
