Sinoćnji zločin u Mostaru šokirao je cijelu Bosnu i Hercegovinu i otkrio mračnu, gotovo neizdrživu realnost – koliko su žene u našoj zemlji izložene nasilju, a koliko institucije pokazuju nebrigu, inertnost i sistemsku nesposobnost.
Anis Kalajdžić, bivši fudbalski sudija u Prvoj ligi FBiH, hladnokrvno je uzeo život Aldini Jahić iz Kalesije, pucajući u nju iz pištolja dok je ona, prestravljena, pokušavala da pobjegne i zove policiju. Njena smrt nije samo tragedija jedne porodice – ona je krik cijelog društva koje već decenijama guta nepravdu, dok femicidi postaju svakodnevna statistika, a odgovorni i dalje hodaju slobodno.
Novo svjetlo na ovaj slučaj baca nevjericu i bijes. Kalajdžić je već bio poznat policiji i Tužilaštvu HNK – ove godine protiv njega je podignuta optužnica zbog prijetnji bivšoj djevojci. Ipak, MUP HNK nije ga nadzirao. Nije bilo preventivnih mjera, nadzora, niti ikakve ozbiljne reakcije koja bi spriječila tragediju koja se sinoć dogodila. Kako je moguće da čovjek sa prethodnom istorijom nasilja slobodno planira i izvrši ubistvo druge žene? Odgovor je jasan: institucije ne funkcionišu, zakoni postoje samo na papiru, a žene u BiH su i dalje nezaštićene.
Dok je Aldina bježala, Kalajdžić ju je progonio od autobuske stanice. Ona je očajnički pokušavala da dobije pomoć, ali sistem koji bi je trebao štititi nije reagovao. Na kraju, završila je mrtva u toaletu jednog ugostiteljskog objekta – mjestu koje bi trebalo biti sigurno utočište. Ubica, prema nezvaničnim informacijama, potom je pokušao i samoubistvo, ali pištolj mu je zakačio.
Nevjerovatno?
Brutalno i poražavajuće?
Da, i jedno i drugo.
Ono što dodatno šokira jeste činjenica da je Kalajdžić osoba za koju su postojali svi znaci upozorenja: prijetnje, optužnice, raniji incidenti. Sve je bilo poznato, ali sistem je zakazao. Mostar sinoć nije samo izgubio jednu mladu ženu – izgubio je svaki osjećaj sigurnosti. Država Bosna i Hercegovina još jednom je pokazala da je neefikasna, neosjetljiva i daleko od toga da zaštiti svoje građane, posebno žene, koje su i dalje svakodnevno izložene nasilju svojih partnera, bivših partnera ili čak ljudi sa kojima su u kontaktu u poslu ili društvu.
Porodica Aldine Jahić ostala je u šoku i bolu, a javnost je ostala sa gorčinom, bijesom i pitanjem – koliko još žena mora biti ubijeno da bi institucije konačno počele da rade svoj posao? Koliko je još alarma potrebno da bi se primijetila sistemska nebriga?
Svaka nova žrtva femicida nije samo privatna tragedija – ona je jasan znak propasti čitavog sistema.
Slučaj Kalajdžića pokazuje da je nasilje nad ženama u BiH više od pojedinačnih incidenata – to je simptom društva koje decenijama ne uči, ne reformiše se i ne štiti one najranjivije. Žene koje prijete opasnost, prijete nasiljem ili ubistvom, moraju biti zaštićene. Policija i pravosuđe moraju reagovati odmah, efikasno i preventivno, a ne tek nakon što se dogodi tragedija.
Mostar sinoć plače, ali taj plač ne smije biti samo emocionalni moment – on mora biti glas koji traži odgovornost, reformu i hitnu akciju. Svaka nova smrt žene u BiH mora se shvatiti kao krajnja opomena institucijama: ako ne štitite građane, gubite pravo da se zovete državom.
Aldina Jahić nije samo brojka u crnoj statistici femicida – ona je lice jednog sistema koji je zakazao, licemjernog i hladnog prema onima koji najviše trebaju zaštitu.
Njena smrt je opomena i poziv na buđenje: država mora djelovati sada, ili će svaki naredni Zmajev bijeg, svaki naredni krik žene u opasnosti biti nova tragedija koja će ponovo potresti Mostar i cijelu Bosnu i Hercegovinu.
