Dok se Trojka hvali reformskim zakonima i tobožnjim "evropskim iskoracima", u pozadini njihove zakonodavne inicijative dešava se ono što bi u pravnim krugovima moglo ostati upamćeno kao trenutak urušavanja institucionalne zaštite građana Bosne i Hercegovine. Naime, prijedlog novog Zakona o Sudu BiH, koji su u parlamentarnu proceduru uputile stranke okupljene oko dvije "Trojke", izazvao je ozbiljnu zabrinutost među pravnicima, međunarodnim organizacijama i civilnim sektorom.
Organizacija za sigurnost i saradnju u Evropi (OSCE) među prvima je reagovala, upozoravajući da su iz prijedloga zakona izbačene dvije izuzetno važne odredbe – tačke (a) i (b) iz stava (3), člana 7 – koje se direktno tiču nadležnosti Suda BiH u pitanjima ratnih zločina. Ove odredbe omogućavaju Sudu BiH da tumači zakone u slučajevima neujednačene sudske prakse, posebno u kontekstu ratnih zločina, genocida i zločina protiv čovječnosti – oblasti koje su od suštinske važnosti za postratnu pravdu u BiH.
Sudska anarhija pod plaštom reforme
Ukoliko Parlament usvoji ovaj zakon u predloženom obliku, Sud BiH gubi ovlasti da izdaje obavezujuća pravna tumačenja i usmjerava niže sudove kada dođe do različitog tumačenja zakona – što je sada već ustaljena praksa u domaćem pravosuđu. U praksi to znači da bi zakon o genocidu, primjerice, mogao biti različito primijenjen u Trebinju, a drugačije u Velikoj Kladuši. U zemlji u kojoj i bez toga postoji institucionalna podijeljenost, ovakva izmjena samo dodatno učvršćuje etnički i pravni haos.
Ustav BiH jasno propisuje da je Bosna i Hercegovina nadležna za osiguranje vladavine prava i pravne jednakosti svih građana, a brisane odredbe Zakona o Sudu BiH upravo su bile instrument provedbe tog ustavnog načela. Ignorisanjem tih mehanizama, zakonodavna većina predvođena Predragom Kojovićem šalje poruku da ih ustavne obaveze ne obavezuju, a građani neka se snalaze kako znaju pred sve šarenijim sudskim tumačenjima zakona.
Kojovićeva pravna akrobatika
Zapanjujuće je da Predrag Kojović, jedan od predlagača zakona, u reakciji na pismo OSCE-a izražava "iznenađenje", te tvrdi da usklađivanje sudske prakse nikada nije bilo u nadležnosti Suda BiH. No, u potpunosti ignoriše činjenicu da upravo član 7(3)(b) postojećeg zakona to jasno propisuje. Još više zabrinjava činjenica da se poziva na tzv. "Kijevske principe" kao opravdanje za brisanje odredbi – iako ti principi, niti njihovi nasljednici "Varšavski principi", ni na koji način ne zabranjuju ni ne obeshrabruju redovne sudove da usklađuju praksu u pitanjima koja su u njihovoj nadležnosti.
Pored toga, Revidirana državna strategija za rad na predmetima ratnih zločina – dokument koji je već godinama mrtvo slovo na papiru – eksplicitno navodi potrebu ujednačavanja sudske prakse u ovom segmentu. Iako strategija nikada nije zaživjela, njeno postojanje dodatno potvrđuje koliko je važna uloga Suda BiH u očuvanju koherentnog pravnog poretka.
Pravosuđe bez centra – opasna igra s prošlošću
U zemlji koja nema Vrhovni sud BiH, Sud BiH je jedina institucija koja je do sada mogla ponuditi obavezujuće smjernice nižim sudovima u vezi s primjenom zakona koji se tiču najtežih zločina počinjenih tokom rata. Oduzimanjem te ovlasti, Bosna i Hercegovina ostaje bez "pravnog kompasa", a budući predmeti ratnih zločina, kojih je još više od 1.000, ostaju prepušteni volji i interpretaciji lokalnih sudija – često pod političkim, etničkim ili nacionalističkim pritiscima.
Nije nepoznato da su već sada brojni predmeti preneseni s državnog na entitetske nivoe, dok nadzorno tijelo koje bi trebalo pratiti provedbu državne strategije za ratne zločine nije održalo sastanak od decembra 2024. godine. Ovo je, bez ikakve sumnje, opasna kombinacija – institucionalna praznina u kombinaciji s političkim ignorisanjem pravnih standarda.
Politička reforma kao alat za demontažu države
Svođenje Suda BiH na puki redovni sud bez regulatorne uloge u primjeni zakona u njegovoj nadležnosti predstavlja tiho, ali veoma opasno razgrađivanje pravne države. I sve to dolazi iz "proevropskog" bloka koji se u kampanjama zaklinje u reforme, vladavinu prava i jednakost svih građana.
Ako je sudska praksa pravno ogledalo jednog društva, Trojkin zakon o Sudu BiH pokazuje nam izobličenu sliku u kojoj je pravda relativna, a pravna sigurnost privilegija, a ne pravo. Uklanjanjem ključnih odredbi koje osiguravaju jedinstvenu primjenu zakona, ovaj prijedlog zakona otvara vrata selektivnoj pravdi, političkom uticaju na pravosuđe i cementiranju dubokih podjela u zemlji koja nikako da se izliječi od posljedica rata.
Na kraju, postavlja se suštinsko pitanje: Da li je stvarni cilj zakonske "reforme" usmjeren ka boljoj i efikasnijoj pravdi – ili je to samo korak ka fragmentaciji i etnifikaciji pravnog sistema Bosne i Hercegovine, pod maskom evropskog puta?
U državi bez vrha pravosuđa, vrh vlasti očigledno odlučuje i o tome ko smije imati istinu – a ko samo presudu.
