Ulicama Mostara teče krv mladosti: Da li smo spremni otvoriti oči?

U noći između subote i nedjelje, Mostar je ponovo postao poprište nereda, bacivši u sjenu sve priče o njegovoj sigurnosti.

Dok se iz zvaničnih krugova poručuje da je Mostar jedan od najsigurnijih gradova u Bosni i Hercegovini, realnost na terenu govori sasvim drugačiju priču. Mnogi se pitaju: da li nas političari pokušavaju zavaravati ili, što je još gore, čekaju da se dogodi neizbježna tragedija kako bi napokon reagirali?

Mladost u Mostaru je pogođena nasiljem i neizvjesnošću. Sinoćnji incidenti su jasna poruka da sigurnost, o kojoj se toliko priča, zapravo predstavlja iluziju. Ulice su bile ispunjene strahom, a mladi ljudi, koji bi trebali biti simbol nade i budućnosti, postali su žrtve nemara i političke inertnosti. Kako se može govoriti o sigurnosti kada se mladi bore za osnovna prava da se osjećaju zaštićeno u svom gradu?

Kordić je, u svom javnom nastupu, naglasio kako ne želi da se sinoćnji događaji pretvore u političku temu. Ali, zar ne bi trebali svi mi da se pitamo zašto su životi mladih ljudi manje važni od političkih igara? Umjesto da se suoče s problemima, naši vođe često radije biraju da izbjegnu odgovornost, ostavljajući narod da se bori s posljedicama njihovog ignorisanja. Na koji način bi to moglo izgledati drugačije? Zar ne bi bilo pametnije da se fokusiramo na rješenja umjesto na političke tenzije?

Prava sigurnost ne dolazi iz deklaracija i riječi, već iz konkretnih akcija i mjera. Prvi korak prema promjeni mora biti priznavanje da problem postoji. I da, to je problem koji ne može biti riješen bez iskrene volje da se ulože napori u izgradnju sigurnijeg i stabilnijeg društva. Mladi ljudi u Mostaru zaslužuju da žive bez straha, a ne da budu svjedoci nasilja i nereda. Njihova budućnost ne može biti prepuštena slučaju ili politikantstvu.

Naša realnost je surova, a ono što se dogodilo sinoć nije izolovan incident. To je simptom dubljih problema koji se guraju pod tepih. Mnogi mladi ljudi već osjećaju da nemaju budućnost u svom gradu, a to je opasna situacija koja može dovesti do još većih katastrofa.

Dok političari govore o miru i sigurnosti, na terenu se dešava prava borba za opstanak. Svaki promašeni korak, svaka ignorisana poruka iz ulice, vodi nas bliže katastrofi. Umjesto da se smire tenzije, osjećamo se kao da se nalazimo na ivici provalije, čekajući da neko konačno shvati ozbiljnost situacije. Svi smo odgovorni da se izborimo za promjenu, jer mladi ljudi ne smiju biti samo statistika, a njihovi životi ne smiju biti beznačajni u očima vlasti.

Na kraju, moramo se zapitati: koliko još nereda je potrebno da bismo konačno probudili vlasti iz letargije? Koliko mladih života mora biti ugroženo prije nego što se preduzmu konkretne mjere za očuvanje sigurnosti? Odgovor na ta pitanja leži u našim rukama, a to znači da moramo zahtijevati odgovornost, jasnoću i transparentnost od onih koji bi trebali biti zaštitnici naše sigurnosti. U suprotnom, Mostar više neće biti grad nade, već grad straha i nesigurnosti.