Ako je postojala sumnja da u Federaciji BiH vlast i institucije funkcionišu po pravilima, Vahidin Munjić ju je brutalno razbio – poklonima članovima Nezavisnog odbora Parlamenta FBiH, podijeljenim neposredno prije sjednice na kojoj se raspravljalo o aferi „Spengavanje“, pokazao je svima da lična pohlepa i ambicija prelaze svaku mjeru.
Ovo nije samo simbol bahatosti – ovo je dokaz da vršilac dužnosti Federalne uprave policije, Vahidin Munjić, više ne zna gdje mu je granica između ličnog interesa i javne funkcije.
Da li ovaj čovjek uopće ima obraza? Dokle više njegova opsesija ostankom u fotelji i očuvanjem moći kroz trivijalne geste ide na račun kredibiliteta institucije koja bi trebala štititi građane? Pokloni nisu samo simbol bahatosti – oni su simbol korupcije duha, političke manipulacije i potpunog nepoštovanja javnog interesa.
Članovi Nezavisnog odbora, imenovani od strane aktuelne parlamentarne većine, ponašali su se više kao poslušni sluge nego kao čuvari zakona. Njihova „blagonaklonost“ prema Munjiću jasno pokazuje da moral, integritet i odgovornost u Federaciji BiH vrijede manje od jednog džepa punog poklona. Ovdje više nije riječ o etici ili zakonitosti – riječ je o političkoj poslušnosti i potčinjavanju ličnim interesima moćnika.
Munjić, očigledno, koristi svaku priliku da očuva svoj položaj: pokloni, diplomatske geste, prijatni osmjesi članovima odbora – sve je to dio iste strategije. Dok javnost posmatra i konstatuje, institucije koje bi trebale biti bedem zakona šute ili se prave da ne vide. S pravom se postavlja pitanje: da li neko ikada ima hrabrosti da stane ovom cirkusu na kraj?
Ovo nije samo problem jednog čovjeka – ovo je simptom sistemske bolesti Federacije BiH, gdje lični interesi pojedinaca i političke kombinacije većine postaju važniji od zakona i javnog interesa. Pokloni su samo površinski dokaz: unutrašnja politika FUP-a i Parlamenta FBiH svedena je na trgovinu naklonošću i sitnim političkim manipulisanjima.
I dok se sve odvija pred očima građana, koji se pitaju da li postoji ijedan ostatak integriteta u ovim institucijama, Munjić se osjeća sigurnim. Za njega su zakon, etika i odgovornost samo smetnje koje treba zaobići, a svaki kompromitovani član odbora, svaka „blagonaklona glava“ koja klimne pred poklonom, samo su potvrda njegove strategije.
Da li će ikada doći dan kada će neko, bilo Tužilaštvo, parlament ili javnost, reći „dosta“? Hoće li članovi odbora, koji su prekršili minimum profesionalnog dostojanstva, ikada prijaviti mito, podnijeti ostavke i vratiti kredibilitet instituciji, ili će sve ostati po starom – pokloni, politička poslušnost i predstava moći?
Dok se građani pitaju, dok institucije šute, Munjić nastavlja igru. Ali jedno je sigurno – dokle god se ovakvi cirkusi nastavljaju, FUP i Parlament Federacije BiH nisu više nego parodija vlastite funkcije. Pokloni, kompromisi i politička trgovina postali su zakon koji vodi, a ne sprovodi pravdu.
Vahidine Munjiću, dokle više? Dokle ćeš koristiti moć samo da ostaneš u fotelji, dok se kredibilitet institucija ruši pred očima javnosti? Ako ovo nije alarm za hitnu reformu i čišćenje korupcijskih i političkih veza, onda ne znamo šta jeste.
