Crna Gora se posljednjih sedmica nalazi pred jednim od najtežih testova svog građanskog i multietničkog identiteta. Val napada na turske državljane, porast antiislamske retorike i odluka vlade Milojka Spajića da ukine bezvizni režim s Turskom izazvali su oštre reakcije i u Podgorici i u Ankari. Sve je jasnije da se iza ovih događaja ne kriju samo izolovani incidenti, već sistematska kampanja koja prijeti da zemlju odvede u političku i društvenu nestabilnost.
Na ulicama Podgorice, Bara i Herceg Novog proteklih dana svjedočilo se scenama koje su podsjetile na najmračnije periode devedesetih — razbijeni izlozi, zapaljeni automobili u vlasništvu turskih državljana, a na protestima povici “Ubij Turčina” i “Napolje Turci”. Dok institucije ćute, a vlast minimizira incidente, strah i zebnja rastu među muslimanskim stanovništvom i bošnjačkom zajednicom u Crnoj Gori.
Ova dešavanja nisu slučajna. Nacionalističke strukture ponovo pokušavaju preoblikovati identitet Crne Gore, a Beograd je, preko političkih i medijskih kanala, posljednjih godina izgradio snažan utjecaj unutar zemlje. Vlada Milojka Spajića pokazuje zabrinjavajuću popustljivost prema prosrpskim i kleronacionalističkim krugovima, što je naročito vidljivo u odluci o uvođenju viza za turske državljane.
Ukidanje bezviznog režima s Turskom nije tehničko pitanje, nego politička poruka. Tim potezom Crna Gora rizikuje ozbiljno pogoršanje odnosa s Ankarom, ali i ugrožava vlastite građane — studente, pacijente i radnike koji žive ili borave u Turskoj. Ova odluka otvara pitanje gubi li zemlja svoj evropski i građanski karakter pod pritiskom retrogradnih nacionalističkih snaga.
Turska je u proteklih 15 godina bila jedan od ključnih partnera Crne Gore. Kroz projekte turske razvojne agencije TIKA realizovano je više od 550 projekata širom zemlje — od obnove škola i bolnica do razvoja infrastrukture i očuvanja kulturnog nasljeđa. Turske kompanije zapošljavaju hiljade crnogorskih građana, a brojni privredni i kulturni mostovi godinama povezuju dvije zemlje. Umjesto da se ti odnosi dodatno učvrste, trenutna vlast ih razgrađuje.
Bošnjačka zajednica, koja je tradicionalno bila most saradnje Crne Gore s Turskom i Bosnom i Hercegovinom, danas se osjeća iznevjereno i zabrinuto. Retorika mržnje i prijetnje, uključujući i one upućene reisu Islamske zajednice Rifatu ef. Fejziću, pokazuju da ekstremistički elementi sve otvorenije napadaju muslimansku populaciju. U zemlji koja se diči svojom multietničkom tradicijom, takve poruke predstavljaju direktan udar na same temelje države.
Posebno zabrinjava što institucije ne reaguju odlučno. Policija i pravosuđe ne djeluju dovoljno brzo, a politički vrh uglavnom pokušava relativizovati ozbiljnost situacije. Vladajuće partije, iako deklarativno za evropski put, sve više liče na savez oprečnih interesa kojima je zajednički cilj — očuvanje vlasti. Dok traje to političko kalkulisanje, društvo se sve dublje dijeli.
Propagandni narativi iz Beograda o “turskoj kolonizaciji” i “osmanskom uticaju” sve češće se prenose i u crnogorskim medijima, čime se pokušava izazvati strah i animozitet prema muslimanima i Turskoj. Ovakva retorika služi kao oruđe “meke destabilizacije” Crne Gore, u trenutku kada zemlja treba da potvrdi svoju evropsku orijentaciju.
Crna Gora se danas nalazi na prekretnici. Na jednoj strani je evropski put koji počiva na građanskom identitetu, multietničnosti i toleranciji; na drugoj strani su nacionalističke sile koje pokušavaju vratiti zemlju u ideološke rovove devedesetih. Ukidanje bezviznog režima s Turskom i širenje antiislamskih narativa jasno pokazuju da u državi članici NATO-a i dalje djeluju opasni duhovi prošlosti.
Ako vlast ne pronađe snagu da zaštiti multietnički karakter države, da jasno osudi mržnju i da obnovi povjerenje sa svojim tradicionalnim partnerima, Crna Gora rizikuje da izgubi ono po čemu je bila prepoznatljiva — status male, ali hrabre evropske države u kojoj su različitosti bile bogatstvo, a ne prijetnja.
