Republika Srpska već sedam godina trpi vladavinu Radovana Viškovića – čovjeka koji ne vlada, već izvršava naređenja.
Umjesto da bude premijer sa integritetom, koji će krojiti budućnost entiteta, Višković se pretvorio u birokratski otirač – bez glasa, bez stava, bez ikakve odgovornosti osim prema onima koji su ga tu i postavili.
Na početku mandata obećanja su padala kao kiša: red među ministrima, reforma javnog sektora, digitalizacija, borba protiv prirodnih nepogoda, ekonomski razvoj, autoritet koji niko neće dovoditi u pitanje. Sedam godina kasnije – ni traga od tog reda, reformi ili digitalizacije. Umjesto sistema, imamo haos. Umjesto razvoja – stagnaciju. Umjesto autoriteta – klimanje glavom.
Javna preduzeća su postala dubioze bez dna, fabrika gubitaka i zaduženja, rupa kroz koju nestaju stotine miliona maraka. Godinama se u njih upumpava novac, a rezultat je isti – nula. Ne zna se ni ko dolazi na posao, ni ko šta radi, ali se zna ko sve vozi službeni auto, ide na seminare, uzima dnevnice i zapošljava rodbinu. Umjesto modernog upravljanja, dobili smo partijski feudalizam – ministri svoje resore tretiraju kao lične plantaže, a odgovornost ne postoji ni u tragovima.
Afera do afere. Skandali, izgubljene međunarodne arbitraže, propali ugovori o koncesijama – šteta za budžet se već mjeri u stotinama miliona maraka. Narod ćuti, jer su navikli. Vlada ćuti, jer ne zna drugačije. Premijer ćuti, jer to je njegov jedini zadatak – ćutati i preživjeti mandat.
Kada su pale maske, bilo je jasno – Višković nije lider, on je samo figura na šahovskoj tabli čiji su potezi diktirani iz sjene. Iako formalno vodi Vladu, praktično se ne pita ni za šta. Njegova funkcija je tehnička: da klima glavom na partijske odluke i povremeno pročita neko saopštenje koje mu napišu drugi. Čak je i javno poručeno da će mu mandat trajati dvije godine nakon izbora 2022. godine – kao da je najamni radnik, a ne izabrani premijer. I naravno, ostao je. Jer poslušni ostaju. I ćute.
Narod gladuje, a vlast se hvali redovnom isplatom penzija. Ali te penzije ne vrijede ni za tri dana života. Penzioneri čekaju red za javne kuhinje, prevrću kontejnere, mole za lijekove. Sindikalci sastanke obavljaju pod nadzorom dugih cijevi, jer vlast strepi od vlastitih građana. Plate su poniženje, radnici su iscrpljeni, a mladi bježe glavom bez obzira – ne da bi uspjeli, nego da bi preživjeli.
I sve to pod dirigentskom palicom Vlade koja bi u svakom uređenom društvu bila rasformirana nakon prve godine. Umjesto toga, ona ide ka neslavnoj tituli najdugovječnije vlade u istoriji Republike Srpske. Vlade koja ništa nije napravila osim što je dokazala da se sa minimumom sposobnosti i maksimumom poslušnosti može dočekati penzija u premijerskoj fotelji.
I nije to više ni stvar politike, ni stranaka, ni izbora. To je stvar egzistencije. Stvar dostojanstva. Jer nije problem samo što se ništa ne radi – problem je što se narod tretira kao glup, kao da ne vidi, ne zna, ne osjeća. A narod sve vidi. I zna. I osjeća – svakim praznim frižiderom, svakim neplaćenim računom, svakom bolesnom majkom bez lijeka, svakim djetetom koje ide na voz za Njemačku.
Vlada Radovana Viškovića je neuspjeh koji traje. I traje. I traje. Jer kad nemaš kičmu, ali imaš partijsku zaštitu – možeš da vodiš entitet kao što bi neko vodio kafanu bez prometa, ali sa stalnim zalihama alkohola za svoje društvo.
I dok god šutnja i poslušnost budu valuta za politički opstanak, Republika Srpska će tonuti. A oni će klimati glavom i brojati mandate, dok narod broji posljednje marke u novčaniku.
