Dok nad glavnim gradom Irana od 13. juna odjekuju izraelski zračni napadi, u jednoj od ulica Teherana odvija se tiha, ali moćna scena otpora – čovjek sa violinom u rukama pokušava nadglasati rat.
U trenutku kada sirene zavijaju, zgrade podrhtavaju, a nebo paraju rakete, violinista Amir Mazrouei svira staru perzijsku pjesmu, pružajući prolaznicima i susjedima utjehu koju nijedan bunker ne može dati.
Na snimku koji je ubrzo obišao društvene mreže, vidi se Amir kako stoji sam, dok se melodija njegova instrumenta bori protiv straha. Zvuci violine preklapaju se sa jezivim ehoima eksplozija, stvarajući gotovo nadrealan kontrapunkt između umjetnosti i destrukcije. Pjesma koju svira nosi stihove: „Večeras imam strast kao da sam daleko od ovog svijeta. Ispunjen sam radošću, kao da sam na nebu. Pjevam…”
Mazrouei je, komentarišući video, napisao:
„Moj cilj je bio da se ljudi osjećaju bolje. Iako ja nemam nadu u ovaj život, hvala što ste snimili. Želim vam svima dobro zdravlje i uzbuđenje.”
Njegove riječi pokrenule su lavinu emocija.
„U isto vrijeme, melodija violine isprepliće se sa srceparajućim zvukom bombe. Tužna tišina ulice…“, napisala je jedna korisnica. Druga je dodala: „Ovo je znak bezgranične hrabrosti i nepokoravanja sili i prisilnoj smrti.“
Dok iranska protivraketna odbrana pokušava oboriti izraelske projektile, Amir, sam sa svojim instrumentom, pokušava zadržati ono što tehnologija ne može – ljudskost. Njegova melodija nije samo umjetnički čin, već i tiha poruka: tamo gdje ne postoji sigurnost, još uvijek postoji dostojanstvo.
U svijetu gdje bombe često nadglasaju sve ostalo, muzika ostaje jedini jezik koji ne poznaje granice – i koji, čak i u najmračnijim trenucima, može probuditi nadu.
