U najnovijem izvještaju pred Vijećem sigurnosti UN-a, visoki predstavnik u BiH, Christian Schmidt, ponovo je oživio optužbe o antibošnjačkom, antibosanskom i antiislamskom pristupu. Njegove poruke, u kojima se često poziva na demokratiju i međunacionalno pomirenje, odaju utisak da djeluje selektivno, a njegova politička agenda, u suštini, podriva državni suverenitet BiH i prava bošnjačkog stanovništva, osobito kroz bliske veze sa hrvatskim nacionalističkim strukturama.
Schmidt se u svom izvještaju dotakao provedbe presuda Evropskog suda za ljudska prava, naglašavajući važnost presuda Sejdić-Finci i drugih, koje se odnose na uklanjanje diskriminatornih elemenata u ustavnom uređenju BiH. Međutim, njegov pristup ostaje kontroverzan i, prema mnogim kritikama, selektivan, s obzirom na to da zanemaruje presudu u slučaju Kovačević. U tom kontekstu, Schmidt se stavlja na stranu Hrvatske u pokušaju da oslabi presudu Kovačević, čija bi potvrda imala potencijal da ojača Ustav i zakonski okvir u BiH, čineći ga otpornijim na etnonacionalističke pritiske.
Njegove izjave o toleranciji i međunacionalnom dijalogu ostaju u kontradikciji sa stavovima koje je iskazao u vezi s izgradnjom Mevlana Interkulturnog centra u Mostaru. Schmidt je taj centar opisao kao kontroverzan projekat koji je uzburkao duhove u hrvatskom dijelu Mostara, jer ga tamošnje političke grupacije, posebno HDZ BiH, smatraju „strateškim potezom“ za jačanje bošnjačkog prisustva na zapadnoj strani grada. Dok naglašava potrebu za saradnjom i pomirenjem, Schmidt kao da izražava zabrinutost zbog bošnjačkog projekta koji je u suštini namijenjen jačanju međukulturalnog razumijevanja. Time se dodatno otkriva kako on selektivno predstavlja bošnjačke inicijative u negativnom kontekstu.
Pored toga, Schmidt je ponosno istakao svoju odluku iz aprila 2023. godine kojom je omogućio formiranje Vlade Federacije BiH nakon višemjesečnog zastoja. Prezentirajući to kao uspjeh pred Vijećem sigurnosti, on implicitno opravdava svoju moć nametanja i eliminisanja izbornog i političkog procesa, stavljajući vlast u ruke onih koji odgovaraju njegovoj viziji. Ova politička intervencija mnogima djeluje kao diktatorski potez koji obesmišljava demokratski proces u BiH, u kojoj se biračka volja stavlja u drugi plan.
Schmidtove izjave nisu prošle nezapaženo, naročito u svjetlu reakcija na odluku Ustavnog suda u slučaju Vareš. Ova odluka dovela je do pitanja o legitimnosti ulaganja određenih stranih aktera, koja se često povezuju sa zemljama čiji je interes kolonizatorski. Schmidt, zabrinut za svoje projekte i moguće uloge u sličnim investicijama, napada Ustavni sud jer odluke suda potencijalno mogu oslabiti pozicije stranih investitora, posebno onih iz Zapadne Evrope, čime ugrožava pozicije koje su ekonomski profitabilne, ali politički sporne.
Na drugom kraju spektra, ruski ambasador u BiH, Igor Kalabuhov, iznio je stavove koje direktno kontriraju Schmidtu, a u centru njegovog izvještaja, objavljenog nakon BRICS samita, našao se Milorad Dodik. Dodikove posjete Putinu prikazane su kao simbol savezništva s Istokom. U ovom izvještaju Kalabuhov je poslao jasnu poruku: BRICS predstavlja alternativu zapadnim savezima jer, prema njegovim riječima, ne ugrožava suverenitet svojih članica niti ih politički podređuje.
Elmedin Konaković, ministar vanjskih poslova BiH, reagovao je na tu najavu, rekavši da „ne smije“ ići u smjeru BRICS-a, iako nije jasno ko mu je izdao ovu zabranu. Ipak, ovo postavlja pitanje hoće li BiH, koja balansira između EU i NATO integracija, u potpunosti ignorisati savez koji okuplja pola svjetske populacije i uključuje ključne saveznike poput Turske, države članice NATO-a koja aktivno traži članstvo u BRICS-u.
Neki se pitaju, može li BiH zaista sebi priuštiti da zanemari savez sa sve većim uticajem, dok čak i zemlje koje su bliski partneri Zapada održavaju prisne odnose sa BRICS-om? Dok Konaković pod pritiskom izbjegava mogućnost saradnje s alternativnim blokom, politička scena u BiH sve više postaje igra dvostrukih standarda.
Schmidtova politika, koja se oslanja na njegovo pravo veta, pokazuje opasne trendove, budući da su svi oni koji se ne uklapaju u njegovu agendu izloženi riziku da postanu meta. Na taj način, BiH je pod prijetnjom da završi podijeljena između interesa Zapada i Istoka, pri čemu bošnjačko stanovništvo ostaje izolovano, ograničeno na područje Neretve kao svojevrsne granice.
U ovom geopolitičkom nadmetanju između Schmidta i njegovih zapadnih saveznika, s jedne strane, te Dodika i Kalabuhova, s druge, Bošnjaci ostaju zagovornici jedinstvene BiH, dok Schmidtove odluke omogućavaju političarima s radikalnim nacionalističkim stavovima da dominiraju politikom. Sve ovo dovodi do zaključka da je politika visokog predstavnika postala usmjerena ka podržavanju interesa hrvatskih i srpskih lidera, dok su suštinski interesi BiH i njenih građana zanemareni.
