Dok građani Federacije Bosne i Hercegovine svakodnevno broje marke pred praznim frižiderima, Vlada FBiH odlučila je da 2025. godinu zaključi – samohvalom.
U zvaničnom saopćenju, federalna vlast nabrojala je sve ono što je, prema vlastitoj interpretaciji stvarnosti, „značajno unaprijedilo ekonomski i socijalni položaj građana“. Papir trpi sve. Statistika još više.
Najglasnije se ističe povećanje minimalne plaće sa 619 KM na 1.000 KM. Na papiru – istorijski iskorak.
U realnosti – zakasnela korekcija koju je inflacija pojela prije nego što je radnik vidio prvu isplatu. Jer dok Vlada govori o „poboljšanju standarda“, cijene hrane, energenata, kirija i osnovnih životnih troškova odavno su pobjegle iz svakog razumnog okvira. Minimalac od 1.000 KM danas ne znači dostojanstven život, nego tek skuplje preživljavanje.
Paralelno s povećanjem minimalne plaće, Vlada se hvali sa gotovo 74 miliona KM pomoći privredi. Impresivna cifra – dok se ne zagrebe ispod površine. Jer se ne govori jasno koliko je radnih mjesta stvarno spašeno, koliko firmi je novac dobilo po političkoj ili interesnoj liniji, niti koliko je zaposlenih, uprkos subvencijama, završilo na birou. Brojke postoje, ali odgovornost – ne.
Vlada dalje navodi fiskalne reforme kao jedan od ključnih uspjeha, posebno smanjenje zbirne stope doprinosa sa 41,5 na 36 posto. Poslodavci su, kažu, rasterećeni. Radnici bi trebali vjerovati da će im se to nekad, možda, negdje, vratiti. Za sada, jedino što se vratilo jeste rast profita određenih sektora, dok se plate većine zaposlenih i dalje zaustavljaju na minimalcu – jer „više se ne može“.
Poseban cinizam leži u najavi zakona o fiskalizaciji transakcija, koji se predstavlja kao snažan udar na sivu ekonomiju. Godinama ista priča, isti zakoni u najavi, ista obećanja. Siva ekonomija i dalje cvjeta, ali sada uz digitalnu dekoraciju i nove termine. Radnik i dalje prima dio plate u koverti, samo što sada to može anonimno prijaviti putem online platforme – još jednog alibija države da kaže: „Mi smo svoje uradili.“
Vlada se pohvalila i omogućavanjem isplate neoporezivog dijela plaće do kraja 2025. godine. Maksimalni iznosi su sniženi, ali se predstavljaju kao velikodušan gest. U praksi, ovo je još jedan privremeni flaster na sistemsku ranu: umjesto trajnog rješenja i ozbiljne reforme poreskog sistema, radnicima se nude privremene olakšice koje nestaju čim se ugase reflektori predizborne godine.
Ni socijalna prava nisu izostavljena iz spiska uspjeha. Dječiji dodatak povećan je, kao i naknade roditeljima-njegovateljima. Svako povećanje je važno – ali i ovdje Vlada zaboravlja reći da su ova „povećanja“ direktna posljedica inflacije i rasta minimalne plaće, a ne duboko promišljene socijalne politike. Kada cijene rastu brže od primanja, svako nominalno povećanje postaje puka statistička varka.
Cijelo saopćenje Vlade FBiH djeluje kao pažljivo složen propagandni bilten: mnogo cifara, mnogo „rekorda“, mnogo riječi poput „sveobuhvatno“, „značajno“, „istorijski“. Ali bez ključnog pitanja: žive li građani danas bolje nego prije godinu dana? I ako da – ko tačno?
Jer iza brojki ostaju stvarni ljudi: radnici koji i dalje rade dva posla, mladi koji masovno odlaze, penzioneri koji biraju između lijekova i grijanja, porodice koje se zadužuju da bi preživjele mjesec. Njih nema u saopćenju. Oni ne ulaze u tabele.
Vlada Federacije BiH se pohvalila onim što je uradila. Građani, međutim, svakog dana osjećaju i ono što nije.
