Vladajući režim nema više osjećaj za realnost

Vlast u ovoj zemlji odavno je izgubila svaki dodir sa stvarnošću.

Njihove odluke su lišene empatije, njihove izjave su pljuvanje u lice napaćenom narodu, a njihov stil života je groteskna parada luksuza usred siromaštva koji svakim danom sve više izjeda ovo društvo. Njihovi blindirani automobili ne zalaze u mahale gdje ljudi kopaju po kontejnerima. Njihove besramno skupe večere ne uključuju ni sekunde brige za one koji jedva sastavljaju kraj s krajem. Njihova djeca se školuju u Beču, Londonu i Parizu, dok se ovdašnja omladina pakuje u kofere i odlazi zauvijek, tjerana bijedom, nepravdom i beznađem koje su im ovi isti političari ostavili u amanet.

Ne prežu ni od čega. Ne prežu od ponižavanja, od ismijavanja, od ruganja narodu koji ih je doveo na vlast i koji im je, naivno vjerujući u promjene, dao povjerenje. Gledaju ljude koji su nekad imali dostojanstvene poslove, a danas se srame stati u red za javne kuhinje. Gledaju majke koje plaču jer ne mogu djetetu kupiti užinu. Gledaju radnike koji rintaju po 12 sati dnevno za bijedne plate i smiju se. Smiju se jer znaju da im ništa ne možete. Smiju se jer su sebi kupili sigurnost – stanove u metropolama, vile na obalama svjetskih mora, lažne diplome za svoju nesposobnu djecu koja će sutra naslijediti njihove fotelje i nastaviti ovu kriminalnu dinastiju.

Dok narod preživljava, oni vode svoje prljave bitke. Ne zbog vas. Ne zbog boljeg života. Ne zbog reformi. Njihove svađe su samo dio igre u kojoj se bore za veći dio plijena. Ko će kontrolisati državne milione? Ko će dobiti pravo da besplatno koristi državnu imovinu? Ko će za sitniš kupiti fabrike, rudnike, preostale državne firme? Ko će biti novi tajkun, a ko će biti njegovi poslušni sluge u institucijama?

Gledaju kako školske učionice zjape prazne jer su roditelji odveli svoju djecu u Njemačku, u Irsku, u Švedsku – bilo gdje, samo dalje od ovog pakla. Gledaju kako bolnice liče na klaonice, gdje pacijenti umiru u hodnicima dok direktori tih istih bolnica voze automobile skuplje od cijelog odjela intenzivne njege. Gledaju kako ljudi gube svaku nadu, kako povjerenje u institucije nestaje, kako se narod povlači, tone u apatiju, diže ruke – i opet se smiju.

Ne vide gladne, ili ih ne žele vidjeti. Ne vide bolesne, ili ih ne žele vidjeti. Ne vide djecu koja odlaze iz zemlje, roditelje koji pakuju kofere, porodice koje se gase. Ne vide kako im narod sve jasnije okreće leđa. Oni žive u svom paralelnom univerzumu, u svojoj bajci u kojoj su nedodirljivi, vječni, sigurni.

Ali narod pamti. I narod čeka.

Pamti svaku majku poniženu na šalteru socijalnog, svakog obespravljenog radnika, svakog bolesnog penzionera koji nije dočekao terapiju jer nije imao novca da plati mito. Pamti svaku laž, svaku prevaru, svaku bahatost. I kada jednom to čekanje dođe na naplatu, neka se ne pitaju "zašto".

Jer račun se uvijek, na kraju, ispostavi.