Više od četiri mjeseca nakon što je Republičko javno tužilaštvo podnijelo žalbu, Vrhovni sud Republike Srpske i dalje nije donio drugostepenu presudu u slučaju Muharema Štulanovića, imama i profesora na Islamskom pedagoškom fakultetu u Bihaću.
Štulanović je prvostepenom presudom Okružnog suda u Banjaluci oslobođen optužbi da je Republiku Srpsku nazvao „genocidnom tvorevinom“ tokom govora u vjerskom objektu, što je izazvalo oštre reakcije u javnosti i pokrenulo pravne procese protiv njega.
Optužbe i prvostepena oslobađajuća presuda
Slučaj je započeo u januaru 2023. godine, kada je na platformi YouTube objavljen video-snimak na kojem Štulanović tokom vjerskog obreda u džamiji naziva Republiku Srpsku „genocidnom tvorevinom“, direktno referirajući na zločine počinjene nad Bošnjacima tokom rata u BiH. U tom kontekstu, imam je spomenuo kako su neki članovi njegovog džemata izgubili članove porodica zbog ratnih zločina počinjenih nad nesrbima, što je naišlo na osudu u entitetu RS, a posebno među političkim krugovima lojalnim vlastima.
Republičko javno tužilaštvo Republike Srpske brzo je reagiralo, podnijevši optužnicu protiv Štulanovića zbog povrede ugleda Republike Srpske i njenih naroda, prema članu 280a. Krivičnog zakonika Republike Srpske. Optužnica je teretila imama za „izlaganje Srpske ruglu i preziru“, no situacija je postala pravno komplikovana nakon što je Ustavni sud BiH donio odluku koja je osporila zakonitost ovog člana Krivičnog zakonika.
Sukob pravnih normi: Zakon entiteta protiv odluka Ustavnog suda BiH
U januaru 2024. godine, Ustavni sud BiH je utvrdio da član 280a. Krivičnog zakonika RS nije u skladu s Ustavom BiH i Evropskom konvencijom o ljudskim pravima, čime je de facto ukinut. Ovo je postavilo Okružni sud u Banjaluci pred dilemu: da li poštovati entitetski zakon ili obaveznu i konačnu odluku Ustavnog suda BiH.
U februaru 2024. godine, Okružni sud u Banjaluci donio je oslobađajuću presudu, obrazlažući je odlukom Ustavnog suda BiH. Sudija Siniša Marković jasno je stavio do znanja da sud mora poštovati odluke Ustavnog suda BiH, koje su konačne i obavezujuće za sve pravosudne institucije, uključujući one na entitetskom nivou. Time je Štulanović oslobođen optužbi.
Tužiteljka Dragica Glušac, koja je zastupala tužbu protiv Štulanovića, priznala je da je optužnica pravno oslabljena odlukom Ustavnog suda, ali je inzistirala na tome da optužnica ostaje „takva kakva jeste“. To je bio prvi signal da se Republičko tužilaštvo neće tako lako odreći daljnjeg pravnog procesa.
Nakon što je Okružni sud u Banjaluci oslobodio Štulanovića, Republičko javno tužilaštvo je 5. aprila 2024. godine uložilo žalbu Vrhovnom sudu Republike Srpske. Tužilaštvo se pozvalo na bitne povrede krivičnog postupka, pogrešnu primjenu zakona i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, tražeći drugostepenu presudu koja bi osporila oslobađajuću odluku nižeg suda.
Međutim, četiri mjeseca kasnije, presuda Vrhovnog suda još uvijek nije donesena. Tužiteljka Dragica Tojagić, sekretar Republičkog tužilaštva, potvrdila je za medije da je žalba na oslobađajuću presudu Okružnog suda u Banjaluci pravovremeno dostavljena Vrhovnom sudu Republike Srpske, ali da odluka još uvijek nije donesena.
„Vrhovni sud će predmet riješiti prema planu rješavanja predmeta u Krivičnom odjeljenju“, saopćeno je iz Vrhovnog suda Republike Srpske. Niti iz Tužilaštva, niti iz Vrhovnog suda nema informacija o tome kada će se donijeti drugostepena presuda, a u međuvremenu, cijeli slučaj ostaje otvoreno pitanje.
Pravni i politički značaj slučaja
Ovaj slučaj nije samo klasično pravno pitanje o povredi ugleda Republike Srpske. On u sebi nosi dalekosežne implikacije za odnos između pravnih normi na entitetskom nivou i odluka Ustavnog suda BiH. Odluka Vrhovnog suda Republike Srpske može dodatno rasplamsati političke tenzije između Banje Luke i Sarajeva, jer se odnosi na jedno od najosjetljivijih pitanja u postratnoj BiH – karakterizaciju Republike Srpske u kontekstu ratnih zločina i genocida nad Bošnjacima.
Štulanovićev slučaj također testira granice slobode govora u entitetu Republika Srpska, u kojem se javni diskurs o ulozi ovog entiteta u ratu tretira s posebnim senzibilitetom. Ukoliko Vrhovni sud donese presudu koja poništava oslobađajuću odluku, to bi moglo otvoriti vrata za daljnje progone onih koji javno govore o genocidu u Srebrenici i ulozi Republike Srpske u tim događajima.
S druge strane, eventualno potvrđivanje oslobađajuće presude dodatno bi ojačalo poziciju Ustavnog suda BiH kao vrhovnog arbitra u zaštiti ljudskih prava i sloboda, ali bi istovremeno izazvalo nezadovoljstvo unutar političkih i pravnih krugova u Republici Srpskoj, koji i dalje pokušavaju osporiti nadležnost Ustavnog suda BiH na teritoriji ovog entiteta.
Bez obzira na konačni ishod, ovaj slučaj ostaje simbol pravnog i političkog sukoba koji duboko reflektira podijeljenost bosanskohercegovačkog društva.
