Skoro će godina dana kako u Srbiji ne jenjavaju razne vrste protesta, koje su pokrenuli i omasovili studenti, a pridružili im se, velikim udjelom, slobodna akademska zajednica, razna udruženja, grupe građana i slobodni aktivisti, diljem zemlje.
Srž zahtjeva se ogleda u tome da se utvrdi i sankcioniše sva (ne)odgovornost za pogibiju 16 građana ove zemlje pri padu nadstrešnice na zgradi Željezničke stanice u Novom Sadu, kao i da se, uporedo sa tim, uspostavi funkcionalnost institucija.
Na prvi pogled sasvim logični i ni u čemu sporni zahtjevj. Međutim, ko iole poznaje prilike u Srbiji, vrlo dobro zna da se ispod ovog najnovijeg sloja golemih problema nalazi i skriva višedecenijsko urušavanje države i njeno sistemsko pretvaranje u partokratiju koja neminovno završava diktaturom i apsolutizmom čelnih ljudi vladajuće/ih partije/a i oligarhija.
Još je Milošević uzjahao na talasima i pod parolom nacionalizma i „antibirokratske revolucije“, te od tada pa sve do danas, uz mali predah nakon 5. oktobra, primjenjuje se ista matrica zauzimanja i zaposjedanja državnih prerogativa koji se kasnije beskrupulozno koriste u autokratsko-diktatorske svrhe.
Mihajlo Marković, kreator programa Miloševićevog SPS-a i njegov dugogodišnji potpredsjednik, u svojoj memoarsko-autobiografskoj knjizi „Juriš na nebo“ bilježi kako je Milošević uzurpaciju, nipodaštavanje i suspenziju institucija i individualnih sloboda građanina pravdao „nužnošću“ kojom bi se kroz „čvršće centralizovanu“ vlast „postigle“ i „ostvarile“ kolektivne slobode srpskog naroda, nakon čega bi se kasnije poradilo na uspostavi individualnih prava i sloboda.
Zaista, za sve nacional-patriote, plitkog političko-sociološkog gaza, omamljiva mantra na kojoj, uz neke retoričke modifikacije kamuflažnog karaktera, i danas jaše Aleksandar Vučić. Međutim, nadati se da su talasi tih i takvih omamljivih mantri sve niži, te da će se ovakve postavke i njihovi nosioci uskoro nasukati na sprud višedecenijskog mulja koji su ovakve politike i nataložile…
Ako se sve ove okolnosti uzmu u obzir, svakom iole oštrijem oku je uočljiva nervoza i panika koja se javlja kod Aleksandra Vučića, inače svedoka, aktera i saučesnika svih ovih nakaradnih postavki koje su ovu zemlju, ali i kompletan region bivše Jugoslavije, gurnule u sukobe, oružane krvave ratove, ideološke konflikte i podjele. Mnogi poznavaoci prilika tvrde i konstatuju da se u stvari samo „zlo vratilo kući“.
Otuda razvaljen fiskalni sistem, otuda parapolicijske strukture na ulicama, otuda uniformisana lica sa fantomkama bez vidnih identifikacionih oznaka, otuda zloupotreba službi bezbjednosti, otuda nemoć pravosuđa, otuda saučesništva tužilaštva, otuda medijska lobotomija javnog servisa i medija sa nacionalnim frekvencijama, otuda sudar nedosanjane fikcijske prošlosti i živuće sadašnjosti oličene u SPS-u, SRS-u i SNS-u na jednoj, i snova o boljoj budućnosti.
No nisu sve ovo glavne i suštinske brige koje pritiskaju Vučića. Čak mislim da nije više ni njegova glavna briga i opsesija da li će se, već kako će se, upisati u svesrpsku historiju, ili preciznije u opštenarodnu percepciju. Da li kao važna ličnost na prelazu vijekova, poput svog idola Nikole Pašića, ili ga pritiskaju briga i preokupacija da ga ne proknjiže za novog Brankovića.
Smatram da oni dijelovi srpske intelektualne, akademske, crkvene, vojne, bezbjednosne i političke elite, koje su kreatori i gospodari svih ozbiljnih procesa u posljednje četiri decenije, od Memoranduma SANU-a do danas, postaju sve svijesnije de facto stanja u regionu bivše Jugoslavije, sa posebnim akcentom na Kosovo. Shodno tome, stiče se utisak da se debelo radi na pokušaju saniranja šteta koje su proizvele te nacionalšovinističke politike, te svaljivanja krivice u vidu ispostavljanja debelog računa nakon „kafanske lumperajke“ jednoj ličnosti ili užem krugu ljudi, da bi se kamuflirao ideološko-strategijski poraz i kataklizma celih elita – ekipa.
U ovome možda i leži najveća briga i nervoza Aleksandra Vučića, jer je svestan svega što je radio, na šta je pristajao i šta potpisivao i dogovarao, zadnjih godina svoje autokratske vladavine. Koliko god diktatorsko-autokratska moć zna biti omamljiva i zavodljiva, jednako zna biti i pogubna sa aspekta percepcije naroda, kada se stekne utisak da je neka ličnost „mogla sve“, a onda joj se proknjiži da je, u stvari, „izdala sve“.
Preko noći, arhetipski junaci postaju arhetipski primjeri izdajnika. Moglo bi se desiti da stare-nove elite, odnosno akteri savremenog Kosovskog boja iz 1999. godine, poput onih iz vakta Kosovskog boja iz 1389, isposluju nove vazalne dogovore sa današnjim svjetskim moćnicima, te da nakon poraza njihovih manijakalnih politika i pohlepe, svu, zajedničku im, krivicu svale na nekog novog Vuka Brankovića.
Brankovića, za kojeg historijski izvori, nasuprot mitomaniji, tvrde da je jedini od onovremenih velmoža i najduže odolijevao vazalnom odnosu spram tadašnjih svetskih sila, dok je na drugoj strani knjeginja Milica, nakon smjene dotadašnjeg patrijarha Jefrema i izbora novog Danila III, a potom i udajom Olivere za sultana Bajazita, izvojevala „pobedu“ za svoje potomke, a vazalni odnos koji će trajati narednih 500 godina, za Srbiju.
Sve ovo navodi na zaključak da bi tako, gore pobrojane kvazielite, na volšeban način, sebe ratosiljale dva krupna tereta – istrošenog Vučića s kojim više ne znaju šta da rade, – kao i lične, možda i najveće i suštinske krivice, za sve ove decenije promašenih i pogubnih odluka, ratova, krvi, razaranja, gubitka diplomatskog ugleda, ekonomske stagnacije i propadanja, odliva stanovništva i kulturno-prosvjetnih posrnuća.
Te za kraj možda valja podsjetiti da su predstavnici i nosioci funkcija raznih desničarskih partija, udruženja i organizacija, kao i istaknuti pojedinci staro-novih kvazielita, u više navrata tužilaštvu podnijeli prijave za veleizdaju protiv predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, a kud će ga sve okolnosti i historijski točak odnijeti, ostaje da se vidi.
etto.ba/danas.rs
