Aleksandar Vučić, čovjek koji je desetljećima gradio svoju moć na kombinaciji nacionalizma, populizma i kontrole svakog segmenta društva, konačno je pokazao da i on ima granice.
Nakon mjeseci masovnih protesta, studentskih peticija i nezadovoljstva koje nije mogao ignorisati, predsjednik Srbije je bio primoran da popusti – prijevremeni parlamentarni izbori za 2026. godinu nisu znak njegove demokratske svijesti, nego priznanje jednog jednostavnog pravila: narod, kada se ujedini, može da slomi čak i najsnažnijeg tiranina.
Vučić je godinama gradio svoju moć kroz medijsku manipulaciju, kontrolu sudstva i represiju prema svakome ko se usuđivao kritikovati njegov režim. Svaki oblik protesta bio je kriminalizovan, svaka peticija obesmišljavana, svaki student ili novinar proglašavan “neprijateljem države”.
Njegova retorika, puna prijetnji i nacionalističkih parola, služila je da narod drži u strahu. Ali sada, nakon što su hiljade građana izašle na ulice, blokirale puteve i jasno izrazile svoje nezadovoljstvo, ni sav njegov autoritet ni medijska propaganda ne mogu zaustaviti talas društvenog pritiska.
Ipak, Vučić se formalno predaje, ali sa gorkim okusom i optužbama prema protivnicima. Govoriti o opoziciji i studentima kao onima koji žele napraviti “Majdan” – referencu na ukrajinsku revoluciju – nije slučajno. To je pokušaj da se svako legitimno nezadovoljstvo prikaže kao opasnost po državu, da se demonstranti dehumanizuju, kriminalizuju i zastraše. Umjesto da prizna da građani traže pravdu, bolji život i slobodu izražavanja, on ih prikazuje kao destruktivnu silu koja prijeti samom državnom poretku.
Opozicija je, kako kaže, “bez programa i ideja”, dok je on jedini koji ima viziju. Ali istina je da je Vučić, s jedne strane, majstor manipulacije i propagande, a s druge – čovjek čija politika postoji jedino kroz kontrolu i strah. Godinama je srpsku zajednicu u inostranstvu pretvarao u poligon nacionalističke retorike, dok u zemlji centralizuje moć, guši slobodu medija i stvara ekonomski i politički vakuum u kojem građani postaju ovisni o njegovoj volji. Njegove optužbe o “političkim avanturama” i “destabilizaciji zemlje” zvuče kao najobičniji cinizam – jer je upravo njegova vlast, kroz decenije, sistematski slabila institucije, pravosuđe i demokratske mehanizme, ostavljajući Srbiju u stalnoj zavisnosti od jednog čovjeka.
Vučićev strah od gubitka kontrole nad državom sada je očigledan. Svaka njegova izjava, svaka optužba protiv opozicije i studenata, otkriva paranoju čovjeka koji zna da njegova moć počiva na iluziji. Njegova tvrdnja da opozicija traži “Majdan” je više priznanje nego prijetnja – priznaje da narod može da promijeni tok događaja, da može da razbije mrežu straha koju je gradila godinaima.
Ovi izbori 2026. godine biće prvi ozbiljan test za Vučića od kako je preuzeo vlast. Ako narod ostane pasivan, on će se vratiti s još većom represijom, još oštrijom cenzurom i još brutalnijim pritiscima. Ali ako građani nastave da se ujedinjuju, Srbija ima šansu da konačno razbije sistem koji desetljećima funkcioniše na strahu i manipulaciji. Svaka blokada, svaka peticija i svaki protest postaje oružje protiv tiranije – i Vučić je, konačno, naučio da ni medijska propaganda ni represija nisu dovoljni kada narod odluči da ustane.
Što je još zanimljivije, Vučić ne može da krije kontradikciju svoje politike. Dok optužuje opoziciju zbog kontradiktornih stavova o Kosovu, njegova vlast sama je proturječna – od ekstremnog nacionalizma do korupcije i gušenja sloboda, sve u cilju očuvanja lične moći. Njegov govor o “normalnom životu” i “stabilnosti” je prezir prema svima koji su se usudili da kritikuju režim. Njegova vizija Srbije je država u kojoj su svi prisiljeni da prihvate njegovu volju, a svaki oblik otpora je neprijatelj.
Ovo je trenutak koji jasno pokazuje: ni moć, ni nacionalizam, ni manipulacija medijima ne mogu trajno ugušiti glas naroda. I dok Vučić i dalje pokušava da politiku pretvori u svoj teatar straha, stvarnost je jednostavna – masa na ulici diktira tempo. Tiranija, koliko god snažna bila, uvijek je privremena kada narod prestane šutjeti. A 2026. godina bi mogla biti početak pada jednog režima koji je decenijama gušio demokratiju i slobodu.
Vučić je popustio, ali izazov je sada pred građanima. Hoće li nastaviti da mirno promatraju ili će konačno preuzeti kontrolu nad sopstvenom sudbinom? Historija pokazuje da tirani padaju, ali samo kada se narod usudi da se suprotstavi.
