Povratak Hrvata u Bosnu i Hercegovinu – tema koja je godinama bila gurnuta u zaborav i prepuštena nostalgiji starijih i najupornijih – iznenada se ponovo našla u žiži interesa. Ali ne zahvaljujući političkoj volji domaćih lidera, već zbog najave hrvatskog ministra graditeljstva i prostornog uređenja Branka Bačića da će Vlada Republike Hrvatske značajno finansirati projekte usmjerene na povratak Hrvata u BiH.
Međutim, dok jedni vide nadu, drugi u ovoj najavi vide nastavak starog scenarija u kojem se „pomoć narodu“ pretvara u unosne aranžmane za političku elitu.
Povratak kao farsa
Godinama se o povratku Hrvata govorilo kao o izgubljenoj misiji. Povratnici, najčešće starije osobe koje su nosile čežnju za zavičajem, borili su se sami, bez stvarne institucionalne podrške. Zvanična politika, posebno ona koju kroji HDZ BiH pod vodstvom Dragana Čovića, povratak je odavno sahranila.
Čović je u više navrata jasno stavio do znanja da Republika Srpska nije u dometu interesa njegove politike, javno podržavši opstanak entiteta i nudeći ruku saradnje Miloradu Dodiku. U tom kontekstu, povratak Hrvata u Posavinu, Kotor Varoš, Derventu ili druge dijelove RS-a bio je praktično prešutno zabranjena tema.
Sumnje opravdane
Najava finansiranja projekata povratka iz Zagreba izazvala je skepticizam među Hrvatima u BiH, posebno onima koji su prevareni u prethodnim decenijama. Iako zvuči obećavajuće da će maksimalni iznos po projektu biti čak 80.000 eura, već sada je jasno da će ključnu ulogu u odobravanju i implementaciji imati upravo dužnosnici HDZ-a BiH – stranke koju mnogi vide kao odgovornu za političko i fizičko iskorjenjivanje Hrvata iz pojedinih krajeva.
„Daje se vuku da vrati stado“ – ta narodna poslovica sarkastično i precizno oslikava osjećaj nepovjerenja koji vlada među potencijalnim korisnicima ove pomoći.
Pitanje raspodjele: Transparentnost ili trgovina?
Iskustvo uči da novac namijenjen Hrvatima izvan Hrvatske rijetko kada dolazi do onih kojima je najpotrebniji. Tokom posljednje dvije decenije, svaki pokušaj institucionalne pomoći bio je pod političkom šapom HDZ-a BiH. Bilo da se radi o obnovi kuća, pomoći povratničkim zajednicama ili ekonomskim projektima, sve se odvijalo po principu stranačke pripadnosti i lojalnosti, a ne stvarnih potreba.
Čak i za vrijeme premijera Zorana Milanovića, zvaničnici iz Ureda za Hrvate izvan RH nisu mogli zaobići Mostar i konsultacije s HDZ-om BiH. Zato i nije čudno što među Hrvatima danas vlada bojazan da će novi talas pomoći iz Zagreba zapravo poslužiti kao još jedno sredstvo za cementiranje političkog uticaja Dragana Čovića.
Ideja dobra, realizacija upitna
Sama ideja programa nije sporna. Naprotiv, ona obuhvata niz korisnih aktivnosti – od potpore za reintegraciju, ekonomskih podsticaja, izgradnje komunalne i socijalne infrastrukture, do pomoći socijalno ugroženim grupama i promocije uspješnih povratničkih priča.
Konkurs je otvoren za pravne subjekte registrirane u BiH koji djeluju u interesu Hrvata i promiču njihove potrebe. Ali, ako će „važnost za hrvatski narod“ i „usklađenost s ciljevima programa“ procjenjivati stranačke ekspoziture, tada nije teško naslutiti kome će novac zaista pripasti – podobnima, poslušnima i stranački vezanima.
Kome se zapravo pomaže?
Pitanje koje lebdi u zraku jeste – hoće li ova pomoć stvarno doprinijeti opstanku Hrvata u BiH, ili će služiti za kupovinu glasova, stranačko uhljebljivanje i projekte bez stvarne održivosti?
Ako se kao do sada sve bude rješavalo u uredu Dragana Čovića, teško je povjerovati da će ovaj projekt uroditi plodom. Mnogo je onih koji smatraju da bi prava pomoć bila politička borba za ravnopravnost i sigurnost Hrvata u cijeloj BiH, a ne selektivna i manipulativna ulaganja u projekte koji služe kao smokvin list za političke trgovine.
U konačnici, najavljeno ulaganje iz Hrvatske moglo bi imati pozitivan efekat – ali samo ako bude oslobođeno stranačkog uticaja i koruptivnih šema koje su decenijama gušile svaki pokušaj istinske obnove povjerenja, zajedništva i života u ratom poharanoj BiH.
U suprotnom, sve će ostati na nivou još jedne neuspjele inicijative, a Hrvati koji su protjerani ili otišli, ostat će trajno zaboravljeni – osim kada ih se sjeti predizborna mašinerija.
