Dok Aleksandar Vučić u Moskvi razmjenjuje osmehe sa autokratama na paradi pobjede, Evropa broji koliko puta je Srbija obećala reforme, a zatim uradila suprotno. Dok Evropa traži napredak, Vučić Evropljanima nudi paradajz diplomaciju – sočno zapakovanu retoriku bez sadržaja.
Iako je predsjednik Srbije pompezno poručio da "jedan korak, jedna riječ, jedna odluka mogu imati veću težinu od političkog gesta", njegova najnovija "odluka" – prisustvo vojnoj paradi u Moskvi – više liči na šamar evropskim partnerima nego na suvereni čin državnika. Šta zapravo simbolizira to Vučićevo pojavljivanje među Putinovim satelitima? Suverenitet? Ili otvoreno koketiranje s režimima koji slobodu guše, medije cenzuriraju i opoziciju zatvaraju?
Evropska unija jeste poručila da Srbija neće biti izbačena iz pregovaračkog procesa. No, to i nije neko postignuće – ne možete biti izbačeni iz sobe u koju nikad niste ni ušli. Od 35 pregovaračkih poglavlja, Srbija je zatvorila samo dva. DVA. Za 11 godina. To je tempo mrtvog konja koji vlast i dalje pokušava da proda kao trkaćeg pastuva.
I dok domaća propaganda ponavlja mantru o "balansiranoj spoljnoj politici", istina je da Srbija više liči na trapezistu bez sigurnosne mreže – sa jednom nogom na evropskoj žici, a drugom u ruskom ponoru. Vučićevi gestovi, govor tijela, politička partnerstva – sve jasno signalizira da su "proevropske presvlake" samo maska. Stara radikalska duša i dalje živi ispod bijelog odijela koje se oblači za briselske kamere.
A Europa? Europa je pristojna, uljudna, čak i kada joj neko otvoreno pokazuje srednji prst. Komesarka Marta Kos poručuje da Vučićeva vlast nije ispunila ništa od obećanog. Antonio Costa iz Evropskog savjeta pokušava diplomatskim rječnikom sakriti razočaranje. No, čak i ta pristojnost ima svoj rok trajanja. Bruxellesu se, sve više, otvaraju oči. A srpska vlast se i dalje pravi da ne vidi da Evropa gubi strpljenje.
Dok studenti maratonci trče hiljadama kilometara do Brisela da traže evropsku budućnost, Vučićev avion sleti direktno na Crveni trg.
Simbolika ne može biti jasnija. U trenutku kada bi trebalo dokazati reformsku zrelost i evropsku pripadnost, predsjednik Srbije bira da pozira rame uz rame sa diktatorima i izolovanim režimima. U trenutku kada bi trebalo da odgovara na zahtjeve studenata, Evrope i domaće javnosti, on bira da hrani vlastiti ego ruskim aplauzima.
I tako, Srbija već mjesecima tapka u političkom mjestu. Izveštaj Evropskog parlamenta govori o autokratiji, cenzuri, nepotizmu, selektivnoj pravdi. Beograd, naravno, sve to odbacuje kao "pristrasno". Jer kad ti neko upre prstom u ranu, lakše je napasti prst nego priznati da krvariš.
Na sve to, vlasti u Beogradu uzvraćaju da je EU "dokazano korumpirana". Paradoksalno, to izgovaraju ljudi koji su godinama gutali milione iz evropskih fondova, a pritom istovremeno preklinjali Putina za popuste na gas.
Pitanje koje Evropa sve češće postavlja nije: "Kuda ide Srbija?"
Već: "Koliko ćemo još tolerisati ovu prevaru?"
U međuvremenu, crvena linija nije više samo diplomatski pojam – ona postaje linija razgraničenja između realnosti i političke iluzije. Ako Srbija zaista želi biti dio evropske porodice, moraće to pokazati djelima, a ne sve ispraznijim govorima o "geostrateškoj posvećenosti".
Jer vrijeme sitih priča je prošlo. Vrijeme političkih karikatura i balansiranja između Kremlja i Brisela se bliži kraju.
Srbija mora odlučiti: hoće li biti dio slobodnog svijeta – s vladavinom prava, slobodnim medijima i poštovanjem ljudskih prava – ili će se do kraja pretvoriti u satelit imperije koja ratuje sa Evropom i modernim svijetom.
Ili, još gore, hoće li i dalje pokušavati da sjedi na dvije stolice, sve dok ne padne – i razbije se.
