Srbiju danas ne potresa samo još jedan zločin, još jedno monstruozno premlaćivanje – ono što doista sablači i razgolićuje ovu zemlju jeste brutalna, institucionalna perverzija koja se odvija pred očima građana: predsjednik države, Aleksandar Vučić, svojim javnim istupima pokušava da izjednači šestoro građanskih aktivista sa osobama koje su, ni manje ni više, pokušale da ubiju djevojku u Novom Sadu.
Ova bizarna, opasna i morbidna relativizacija nije izolovan ispad – to je sistemski refleks režima koji više ne razlikuje mafiju od institucije, nasilje od reda, kriminalca od građanina. U toj Vučićevoj stvarnosti – izopačenoj i mračnoj – građanski bunt je prijetnja, a zločinci su “žrtve”.
Šestoro mladih ljudi, koji su mirno, dostojanstveno i ustavno ustali protiv nasilja nad ženama, odmah su privedeni, izloženi torturi i stigmatizaciji. Bez konkretne optužbe. Bez elementarnog osjećaja pravde. Njihovo jedino "nedjelo" bilo je to što su digli glas u društvu koje već godinama ćuti, gleda u pod i boji se.
S druge strane – monstrumi koji su djevojku u Novom Sadu krvnički tukli do granice smrti, odmah su dobili medijsku i političku zaštitu. A onda, kada javnost digne glas, Vučić izlazi pred kamere da zamagli istinu, da učini zločin "nejasnim", a otpor "opasnim". Jer kada batinaši postanu Vučićevi saveznici, onda su studenti i aktivisti neprijatelji. U takvoj državi – istina je prijetnja, a pravda sabotaža.
Pitanje je brutalno jasno: U kojoj to državi predsjednik brani nasilnike, a kriminalizuje one koji traže pravdu? Odgovor je bolan, ali tačan – u Srbiji Aleksandra Vučića.
Demokratska stranka s punim pravom razotkriva ovaj pokušaj zamjene teza kao nastavak monstruozne prakse u kojoj se svi pripadnici “napredne mafije” sistematski aboliraju, a građani koji se drznu da traže odgovornost, bivaju progonjeni, blaćeni, zastrašeni. To nije slučajnost. To je politička strategija.
Vučićeva vlast funkcioniše kao organizovani kriminal: s hijerarhijom, lojalnošću, mehanizmima prijetnji i nagrada. Ovdje više nije u pitanju demokratija, već režim duboko ukorijenjen u principima nasilja, trgovine uticajem i institucionalne represije. Ako ste bliski vlasti, možete prebiti djevojku i očekivati izgovore na Pinku. Ako niste – dovoljan je transparent ili statua da završite u pritvoru.
I ne treba se zavaravati – ovaj režim više ni ne pokušava da prikrije svoju autokratsku suštinu. Vučić sada otvoreno ismijava pravosuđe, sramoti pravila, vrijeđa inteligenciju građana, i – što je najopasnije – pokušava da normalizuje nasilje kao političku alatku. Kada on izađe pred javnost i govori o “nepravednim procesima” protiv nasilnika, on zapravo šalje poruku: batine su dozvoljene, ako tuku u moje ime.
Ovo je pokušaj da se strah zacementira kao jedina dozvoljena emocija. Nema više ni želje da se glumi institucija – Vučić se ponaša kao šef organizacije koja gazi sve što podsjeća na slobodu. A građani? Oni više nisu podanici – oni su taoci.
Demokrate u saopštenju dodatno upozoravaju da čak i pojedini dijelovi bezbjednosnog aparata počinju da napuštaju Vučića. I to je ključna tačka – jer kada bezbjednosne službe počnu da prepoznaju da brane režim, a ne zakon, kraj se bliži. Otuda dolazi i ova histerija: hapšenja, poniženja, farsični procesi – sve su to simptomi paranoje jednog režima koji osjeća da mu se tlo raspada ispod nogu.
Vučić to zna. Zna da više ne vlada snagom autoriteta, već strahom od raspada. I zato napada sve što se pomjeri. Studenticu koja je preživjela monstruozni napad. Aktiviste koji su zapalili svijeće. Stranke koje još imaju hrabrosti da govore. Novinare koji se usude pitati.
Ali istina ne gori. Niti će istina biti ućutkana. Srpski narod – koliko god bio uplašen, razočaran, izdan – nije zaboravio šta znači dostojanstvo. I zato, čak i ako danas batinaši hodaju kao slobodni ljudi, a studenti čekaju suđenja, ne treba sumnjati: dan pravde će doći. A tada više neće biti kamera da Vučić iznova piše istinu.
Ostaće samo činjenice. A one govore jasno: da je Srbija pod Vučićem postala država gdje nasilje ima političko pokriće, a pravda je politički neprijatelj.
I to neće trajati vječno.
