Postoje knjige koje se čitaju radi znanja, i postoje one koje se čitaju radi ideje. Ali kada se u Bosni i Hercegovini odlučite prevesti Theodora Herzla – oca modernog cionizma – onda to više nije ni jedno ni drugo.
To postaje poruka. I to poruka koja se ne može čitati naivno, kao puki književni čin.
Resul Mehmedović, prevodilac koji s ponosom ističe da je „ideja postala djelo“, možda i ne sluti kakvu je lavinu pokrenuo. Njegova odluka da Herzla predstavi bosanskoj čitalačkoj publici dolazi u trenutku kada svijet gori od rasprava o Gazi, o ratu, o politici koja se decenijama krije iza romantične slike o „snu jednog naroda“.
Herzl, međutim, nije bio sanjar. Bio je ideolog. Čovjek koji je hladno, racionalno i beskompromisno planirao politički projekt koji će kasnije promijeniti lice Bliskog istoka. U tom kontekstu, citat „Moramo češće sanjati, ali ne i sanjariti“ djeluje kao opasna poluistina. Jer sanjati bez odgovornosti — upravo to je ono što Balkan, pa i Bosna, već previše puta platila.
Kada Mehmedović objavi kako je Herzlovu knjigu prvi put čitao u Istanbulu, a sada ju donosi na bosanskom jeziku, ta simbolika zvuči gotovo namjerno. Jer između Istanbula i Sarajeva, između Osmanskog i evropskog svijeta, Herzl nije samo autor – on je metafora za sukob snova i realnosti, vjere i politike, ideje i moći.
Zato ovo nije puki prevod. Ovo je kulturni čin koji odjekuje politički.
Herzl u bosanskom prijevodu ne znači „evo jednog klasika više“, nego „evo ideje koja se usudila ponovo prošetati Balkanom“.
I tu nastaje problem.
U zemlji gdje se još prebrojavaju žrtve ratova koji su nastali upravo iz „velikih ideja“, Herzl nije simbol mira, već podsjetnik na to kako ideologija preraste u sistem, a sistem u dominaciju.
Kritičari s pravom pitaju – zašto Herzl, a ne, recimo, Spinoza, Zweig, Canetti ili bilo koji drugi jevrejski mislilac koji je gradio mostove, a ne granice? Zašto se poseže za čovjekom čije su ideje bile temelji političkog pokreta koji i danas izaziva krv, raseljavanja i tragedije?
Prevod Herzla danas znači pozivanje duhova prošlosti u društvu koje još nije naučilo živjeti sa vlastitim demonima. Jer nije svaka ideja vrijedna oživljavanja, a nije ni svaka knjiga vrijedna prevođenja ako nije jasno u čijem se interesu prevodi.
Mehmedovićev prevod, ma koliko on to negirao, ima ideološki naboj. U zemlji čiji su građani osjetljivi na svaku formu etničkog i vjerskog ekskluziviteta, promovirati Herzla kao „simbol snova“ je isto kao i reći – „nacionalni projekti nisu uvijek loši, samo ih treba pametnije voditi“.
A to je poruka koja u Bosni, s njenim iskustvom devedesetih, jednostavno ne prolazi.
Zato, kada sljedeći put neko odluči „sanjati Herzla na bosanskom“, vrijedi se sjetiti – neki snovi nisu za prevod.
Jer svaka riječ koja je nekada bila temelj ideologije, može ponovo postati oružje, ako joj se da pogrešan ton.
