Evropska komisija još jednom pruža ruku, ali s manje povjerenja i manje novca.
Gotovo 110 miliona eura pomoći više nije dostupno Bosni i Hercegovini. Odlilo se iz naših ruku, baš kao i mnoge ranije šanse. Razlog? Neusvajanje reformske agende i nesposobnost političkih elita da pokažu minimum odgovornosti. Priča se ponavlja, tamo gdje druge zemlje u regionu koračaju naprijed, mi i dalje stojimo u mjestu i to vlastitom voljom.
Oni koji su se hvalili kako su ‘najbrže formirali Vijeće ministara u historiji BiH’, kako su ‘najefikasniji’, danas ne mogu sakriti činjenicu da je to isto Vijeće ministara već više od godinu dana u blokadi. Blokada znači sporiji rast, slabiju privredu, manje radnih mjesta i manji nivo života građana. Drugim riječima, cijenu političke nemoći plaćaju obični ljudi.
Evropska komisija još jednom pruža ruku, ali s manje povjerenja i manje novca. Novi paket pomoći iznosi 976,6 miliona eura, umanjen za 10 posto. I to nije kraj. Ako reforme opet ostanu mrtvo slovo na papiru, sredstva će se dalje smanjivati, dok jednog dana ne dođemo do nule.
Političko nejedinstvo
Da je unutrašnje nejedinstvo rak-rana ove države, svjedoče i izjave u nastavku. Haris Plakalo jasno kaže da BiH zbog unutrašnjih nesuglasica nije usvojila reformski paket koji otvara vrata milijardama eura pomoći: ‘Mi naravno zbog unutrašnjih političkih nesuglasica nismo uopšte usvojili reformsku agendu...’
Ono što za druge države predstavlja razvojnu injekciju, kod nas ostaje ‘nedokučivo’. Razlog? Politički veto iz bh. entiteta Republika Srpska. Staša Košarac otvoreno odbacuje evropski plan tvrdeći da je riječ o ucjeni: ‘Kontinuirana ucjena od strane Evropske komisije... Nećemo donijeti niti jedno rješenje preko koljena.’
Drugim riječima, politika koja se kune u suverenost spremna je svjesno blokirati razvoj i investicije, čak i po cijenu siromaštva građana.
Glas razuma u pustinji političkog inata
Ministar Sevlid Hurtić podsjeća da su ta sredstva jednaka 70 posto državnog budžeta. Kada vam nedostaje novca, ‘i 100 KM vam je mnogo’, kaže on, upozoravajući da bi se stalnim odgađanjem moglo dogoditi da na kraju dobijemo 0 KM. Njegove riječi zvuče kao vapaj razuma, ali u političkoj besmislenosti taj glas se lako izgubi.
Dr. Adis Arapović posebno naglašava da ovo nije ‘budžetska infuzija’, već novac za konkretne projekte kao što je infrastruktura, industrija, demokratizacija institucija. Srbija, Crna Gora i Sjeverna Makedonija već koračaju naprijed, dok BiH tapka u mjestu. Razlika je u političkoj volji.
Propuštena prilika generacije
Plan rasta nudi Bosni i Hercegovini ono što su ranije generacije samo mogle zamišljati, raniju integraciju u jedinstveno evropsko tržište, pristup milijardama eura podrške i šansu da se konačno približimo standardima Evropske unije. Ali, kao i mnogo puta do sada, naši političari radije biraju sukobe, blokade i prazne fraze.
A građani? Oni će ponovo gledati kako milijarde prolaze pored nas, dok mi ostajemo u začaranom krugu inata, podjela i političkog amaterizma.
Pitanje je samo koliko još ovakvih šansi trebamo prokockati da bismo shvatili da Evropa neće čekati vječno?
