Ni prva redovna sjednica Doma naroda Parlamenta BiH nakon novembra prošle godine nije donijela ništa drugo osim ponavljanja već viđene trakavice – blokade, svađe, i proceduralnih vratolomija koje služe samo jednoj svrsi: održavanju duboko ukorijenjene simbioze između SNSD-a i HDZ-a. Dok se na površini sve svodi na tehnička nadmudrivanja i “proceduralne prepreke”, suštinski se radi o političkom paktu koji je u potpunosti zarobio državne institucije.
Na papiru, Dom naroda bi trebao biti korektivni mehanizam, mjesto razumnog dijaloga predstavnika tri konstitutivna naroda. U stvarnosti, to je pozornica na kojoj se odvija najgora moguća predstava – tragikomedija institucionalne paralize. Posljednja sjednica je vrhunac tog političkog teatra. Od 50 tačaka dnevnog reda, nijedna nije dočekala raspravu. Umjesto rada – otvorena opstrukcija, a umjesto odgovornosti – cinizam i verbalne mine.
Meta sjednice: pokušaj smjene SNSD-ovih kadrova – Staše Košarca, Srđana Amidžića i Nikole Špirića – propao je u startu. Nisu to dozvolili ni SNSD, ni njegov politički brat po interesima – HDZ BiH. Iako bi se očekivalo da različiti nacionalni interesi povremeno proizvedu i konflikte među tim dvjema strankama, stvarnost je da njihova veza djeluje čvršće od bilo kojeg zvaničnog koalicionog dogovora. Dok se glasači zabavljaju retorikom o “ugroženosti naroda”, politički direktori Špirić i Čović demonstriraju kako izgleda pravi politički “deal”: ti meni – ja tebi, a svi ostali – neka gledaju.
Predsjedavajući Doma, SNSD-ov veteran Nikola Špirić, svojom starom školom demagogije vješto je preusmjerio sjednicu, nazivajući pokušaj smjene “neustavnim djelovanjem”. Time je jasno pokazao da poslovnik Doma ne služi kao pravilo rada, već kao alat za blokiranje svake ideje koja dolazi izvan osovine SNSD-HDZ.
Na sve to dolazi i verbalna septička jama u kojoj se ne libi ni član Kolegija Doma, Kemal Ademović, da opiše svoj status kao “dvojica se došaptavaju o trećem” – referirajući na Čovića i Špirića koji odlučuju o svemu, bez ikakvog uvažavanja treće strane. I dok je Ademovićeva izjava možda i najslikovitiji prikaz stanja, daleko ozbiljniji je zaključak koji se sam nameće – da je institucija Doma naroda svedena na dogovor dvojice ljudi, s pozadinskim blagoslovom trećeg, Milorada Dodika.
Pokušaj da se sjednica vrati u kolosijek propao je onog trenutka kada su bošnjački delegati napustili salu, nezadovoljni brutalnim kršenjem poslovnika. Špirićev pokušaj “duhovitosti” u kojem je insinuirao da je “Klub Bošnjaka izgleda napustio salu zajedno s onim što im treba”, više je od političke ironije – to je ogoljena ilustracija potcjenjivačkog odnosa prema institucijama i narodu. A kad se na sve to nadoveže izjava HDZ-ove Marine Pendeš da “Bošnjaci opstruiraju Izborni zakon”, kao i seosko-metaforička retorika Zdenka Ćosića, postaje jasno da se u Domu naroda više ne raspravlja – već se šeretski provocira i zagađuje.
Na kraju, ispod slojeva proceduralnih bitki, jasno se vidi istinska slika – SNSD i HDZ BiH funkcionišu kao politički kartel. Djeluju u savršenoj sinhronizaciji kad god se nađe prijetnja njihovim kadrovima ili interesima, bez obzira na deklarativne razlike. Oni koji su, naivno, povjerovali da će Dragan Čović u nekom trenutku osuditi Dodikovu secesionističku retoriku, sada imaju još jednu potvrdu da je sve to bila predstava za međunarodnu publiku i Evropsku uniju.
Dok narod sve dublje tone u apatiju i siromaštvo, a zakoni čekaju u ladicama, SNSD i HDZ pokazuju da mogu blokirati sve – i to nekažnjeno. A svako ko se usudi pomisliti da bi se nešto moglo promijeniti, neka pogleda posljednju sjednicu Doma naroda: to je ogledalo u kojem se jasno vidi sav cinizam bh. politike.
Jer nije problem što imamo tri naroda. Problem je što imamo dvije stranke koje su shvatile kako da ta tri naroda drže taocima.
