Još jednom se pokazalo koliko je Bosna i Hercegovina sretna zemlja.
Da, sretna, jer ima ministra vanjskih poslova koji se uspije sjetiti reagirati – ali, naravno, samo kada je u pitanju neko ko nije državljanin ove zemlje. Ovog puta, Elmedin Konaković, ministar čija je zvijezda političkog neba odavno počela blijediti, odlučio je brzopotezno reagirati na zadržavanje poznate hrvatske pjevačice Severine na srbijanskoj granici.
Svi se čude i pitaju: gdje je taj isti Konaković kad nešto zadesi Bosance i Hercegovce?
Zar je Severina važnija od onih koji su ga izabrali? Da li je njen privremeni problem na granici bitniji od stalnih poniženja koja doživljavaju građani BiH na svakom koraku – bilo to na graničnim prijelazima, u sudnicama ili u svakodnevnom životu? Gdje je bio Konaković kad su Bosanci i Hercegovci preživljavali nepravdu, kad su bivali ponižavani, napadani, kada im je pravda bila uskraćena? Da li je uopšte primijetio da i oni postoje?
Ali ne, kada je u pitanju Severina, brza reakcija je neophodna. Vjerovatno je smatrao da je njena popularnost dovoljan razlog da odmah ustane i reagira, dok za običnog građanina BiH, koji možda nikad neće kročiti na estradnu scenu, jednostavno nema vremena. On može čekati, može patiti, može šutjeti – kao što šuti i Konaković kada se nešto dogodi u njegovoj zemlji.
Srbija je zaustavila i ispitala Severinu samo zato što je govorila istinu o Srebrenici"
Kako je moguće da ministar vanjskih poslova, osoba koja bi trebala biti glas svoje zemlje na međunarodnoj sceni, ostaje nijema kada su u pitanju problemi unutar granica Bosne i Hercegovine? Gdje su bile njegove brze i žustre reakcije kada su bosanskohercegovački građani bivali ponižavani na graničnim prijelazima, kada su se suočavali s preprekama i maltretiranjem, kada su prolazili kroz sve ono kroz što, očito, Severina ne bi trebala prolaziti?
Možda je Severina popularna, ali ona nije građanka BiH. Njeni problemi, koliko god bili stvarni, nisu problemi koji bi trebali biti prioritet jednom ministru vanjskih poslova ove zemlje. Njegov posao je da štiti interese svojih građana, da brine o njihovim pravima, da se bori za njih – a ne da trči u pomoć svima drugima dok vlastite ljude ostavlja da se bore sami, bez podrške, bez glasa, bez reakcije.
Ovaj slučaj nije samo pokazatelj Konakovićeve selektivne empatije. On je također ogledalo stanja u kojem se nalazimo – države u kojoj oni koji bi trebali štititi svoje građane to rade samo onda kada im to donosi neku vrstu političkog poena. Ako si popularan, ako si poznat, možeš računati na brzu reakciju. Ali ako si samo običan građanin ove zemlje, prepušten si samom sebi.
Na kraju, ostaje nam samo da se pitamo: šta je sljedeće? Ko će biti idući uvaženi stranac koji će dobiti brzu reakciju našeg ministra, dok mi, obični građani Bosne i Hercegovine, i dalje ostajemo zaboravljeni?
