Bosna i Hercegovina se guši u vlastitom dimu.
Dok građani udišu zrak pun otrova, vlasti zatvaraju oči, razmišljaju o populizmu i izbjegavanju nepopularnih mjera. Zrak u Tuzli, Banjaluci, Maglaju, Travniku, Sarajevu i brojnim drugim gradovima nije samo nezdrav – on je opasan, smrtonosan i dugoročno poguban.
Svaki dah koji uzmete iz ovih gradova nosi potencijalnu smrtonosnu dozu toksina iz individualnih ložišta, industrijskih postrojenja i saobraćaja.
Problem je kristalno jasan i poznat godinama: individualna ložišta, ugljen i drva, glavni su krivci za smrtonosnu zagađenost. Industrija i saobraćaj samo pojačavaju katastrofu. Ipak, godine prolaze, a sistemskih mjera nema. Najave su prazne, kampanje za podizanje svijesti – smiješne, jer svijest bez sankcija ništa ne znači. Građani udišu dim, a političari – oni koji bi trebali štititi zdravlje – razmišljaju samo o tome kako da zadrže popularnost.
Rješenja postoje, ali zahtijevaju hrabrost, viziju i odgovornost – riječi koje su u Bosni i Hercegovini samo prazne fraze. Zabraniti loženje uglja u kućama, kazniti neodgovorne, subvencionirati prelazak na čistije energente – to su konkretni koraci. Umjesto toga, vlasti gledaju kroz prste, ne financiraju ni filtere za individualna ložišta kao što to rade zemlje u okruženju, i boje se donošenja bilo kakvih nepopularnih odluka. Svaki dan bez akcije znači novi otrovni dah za građane.
Dok Europa koristi kazne, regulacije i tehnologiju da zaštiti ljude, Bosna i Hercegovina dopušta građanima da se truju, a političari se skrivaju iza populizma. Efekat je jasan: centri gradova postaju dimne bombe, kuće pune ugljena i drva smrtne su zamke, a zagađenje ne poznaje granice – dosegne sve, od urbanih centara do manjih naselja. Djeca dišu otrov dok odlaze u školu, stariji i bolesni umiru zbog ignorancije vlasti, a zdravstveni sistem nemoćno bilježi smrtne slučajeve.
Ovo nije problem budućnosti – ovo je katastrofa sada. Građani plaćaju život dok političari plaše gubiti birače. Svaki dimnjak koji dimi, svaka cijev iz koje izlazi otrov, svaki automobil na ulici koji doprinosi zagađenju je direktna posljedica nečinjenja i kukavičluka. Aerozagađenje nije tema za diskusiju – ono je svakodnevna prijetnja, tiha smrt koja se širi iz svakog ugla.
Ako se hitno ne uvedu sistemske mjere, Bosna i Hercegovina će gledati kako njeni gradovi postaju neprohodne zone smrti. Svaki nečinjenjem izazvan dah je posljedica političke slabosti i neodgovornosti onih koji su izabrani da štite narod.
Vlast mora shvatiti da zrak ne čeka na glasove, da dim ne bira političku opciju – a svaki sekund bez akcije dodatno uništava živote. Odbacivanje hrabrih mjera i odgovornosti je direktan napad na zdravlje nacije, i svaki građanin plaća cijenu koju niko neće refundirati.
Vrijeme za izgovore je prošlo – sada je vrijeme za konkretne, drastične i hitne mjere prije nego što dim postane smrtonosna norma.
