U Bosni i Hercegovini već godinama postoji zakonski okvir koji bi trebao garantovati poštivanje ljudskih prava i efikasnu saradnju vlasti sa Institucijom ombudsmena za ljudska prava BiH.
Međutim, u praksi taj zakon sve više liči na mrtvo slovo na papiru. Nedostatak jasno propisanih sankcija za institucije i javne funkcionere koji odbijaju saradnju s ombudsmenom omogućio je sistemsku neodgovornost i obesmišljavanje same svrhe postojanja ove institucije.
Zakonom o ombudsmenima za ljudska prava BiH propisana je izričita obaveza da svi organi vlasti i institucije moraju sarađivati sa Institucijom ombudsmena, omogućiti uvid u dokumente, dostaviti tražene informacije i odgovarati na žalbe građana. No, u cijelom zakonskom tekstu ne postoji nijedna odredba koja definiše kaznu za one koji to ne učine. Drugim riječima – svi su obavezni sarađivati, ali niko ne odgovara ako odbije.
Takva rupa u zakonu postala je idealno utočište za brojne nosioce vlasti koji se već duže vrijeme otvoreno oglušuju o dopise i preporuke ombudsmena. Kada institucija ne dobije odgovor, njen jedini alat je slanje urgencije, upozorenja u formi preporuke, i eventualno obavještavanje nadređenih organa. I tu priča završava.
Tužilaštvo Bosne i Hercegovine, na upit da li je ikada pokrenulo postupak zbog odbijanja saradnje s Institucijom ombudsmena, odgovorilo je kako u Kaznenom zakonu BiH ne postoji takvo djelo. Drugim riječima, ignorisanje institucije koja je stvorena da štiti prava građana – nije kažnjivo.
Ovaj institucionalni vakuum već godinama potkopava sistem zaštite ljudskih prava u BiH. Ombudsmeni su zatrpani žalbama građana koji se žale na kršenje zakona o slobodi pristupa informacijama, diskriminaciju, administrativnu šutnju i zloupotrebu položaja. Ipak, bez mehanizama prinude, njihove ruke su vezane. Građanima, koji se ne mogu domoći informacija ni pravde, ostaje samo mogućnost da pokrenu dugotrajne i skupe sudske procese.
U odgovoru dostavljenom medijima, Tužilaštvo BiH je jasno navelo da “primjena Zakona o slobodi pristupa informacijama ne spada u domen krivičnog prava”. To znači da, iako vlast krši zakon, niko ne odgovara. Time se stvara začarani krug institucionalne neodgovornosti koji direktno podriva vladavinu prava.
Jedan od najočitijih primjera ove prakse dolazi upravo iz Banje Luke. Ombudsmeni BiH su, u posljednjih nekoliko mjeseci, čak šest puta uputili urgencije i preporuke gradonačelniku Drašku Stanivukoviću, pozivajući ga da postupi po zakonu i dostavi tražene informacije. Stanivuković je sve dopise – ignorisao.
Zbog njegovog odbijanja saradnje, Institucija ombudsmena je najavila da će o svemu obavijestiti Skupštinu grada Banja Luke. No, kako pokazuje dosadašnje iskustvo, teško je očekivati ikakve posljedice. Stanivuković tako postaje simbol bahatosti lokalne vlasti koja se ponaša kao da zakoni BiH za njih ne važe.
Ovaj slučaj nije izolovan. Naprotiv, on pokazuje duboko ukorijenjenu praksu u kojoj su pojedinci i institucije jači od zakona, a građani prepušteni sami sebi. Bosna i Hercegovina formalno ima zakon o zaštiti ljudskih prava, ali bez kaznenih odredbi i institucionalne volje – taj zakon je tek kulisa, pravna iluzija u državi u kojoj se odgovornost sistemski izbjegava.
Ako institucije koje treba da budu uzor poštivanja zakona same ignorišu obaveze, onda postaje jasno da je najveći problem BiH – ne manjak propisa, nego potpuni nedostatak političke i pravne odgovornosti.
Sve dok se ne uvedu konkretne kazne za institucije koje odbijaju saradnju, ombudsmeni će ostati glas koji govori u prazno, a građani – žrtve jednog sistema u kojem pravo postoji samo na papiru, ali ne i u praksi.
