U vremenu kada se Bosna i Hercegovina rađala u krvi, otporu i vjeri u opstanak, kada je granica između života i smrti bila tanja od konca, a istina o postojanju našeg naroda osporavana sa svih strana, jedan simbol je tihog, ali ponosnog glasa progovorio za cijeli svijet – zastava s ljiljanima.
Inspirisana ponosnom prošlošću srednjovjekovne Bosne, zastava Republike Bosne i Hercegovine bila je mnogo više od običnog platna. Ona je bila vapaj jedne nacije da ne nestane, da je ne zaborave, da je ne unište. Bijela podloga simbolizirala je čistoću i prkos, a u njenom srcu nalazio se štit kralja Tvrtka I Kotromanića – plavi grb sa zlatnim obrubom, ispresijecan kosom bijelom linijom i ukrašen sa šest zlatnih ljiljana. Ti ljiljani nisu bili samo cvjetovi – oni su bili krv, suze, ponos, hiljadugodišnja borba za dostojanstvo.
Kada je 22. maja 1992. godine Bosna i Hercegovina postala ravnopravna članica Ujedinjenih nacija, cijela nacija je zadrhtala. Ali, do tog trenutka nije bilo sigurno ni hoće li se zastava uopće naći na jarbolu ispred zgrade UN-a.
Zastava još nije postojala – barem ne u fizičkom obliku. Grb, koji je postao zvanični simbol države 4. maja 1992. godine, dizajnirao je Zvonimir Bebek. Koristio je historijske izvore iz Zemaljskog muzeja u Sarajevu, temeljeći se na simbolima bosanske kraljevske dinastije. Međutim, rat je bjesnio, opsade su paralizirale pokrete, a poštanske veze su bile prekinute.
Tada je uslijedio trenutak koji će ostati zapisan zlatnim slovima u historiji jedne nacije. Faksom iz Kabineta predsjednika Alije Izetbegovića u New York su poslane skice zastave. Na drugoj strani okeana, bosanski patriotizam je pronašao svoje ruke.
Muhamed Šaćirbegović, tadašnji predstavnik BiH u UN-u, uspostavio je kontakt s malobrojnom, ali odlučnom bh. dijasporom u Americi. Među njima se istakla Dika Lemeš, žena iz Krajine, koja je zajedno sa grupom prijateljica u jednom danu sašila zastavu Republike Bosne i Hercegovine. Nije to bila samo krojačka vještina – to je bila misija, amanet, zavjet domovini.
Zastava je postavljena pred zgradu UN-a. Vjetar je podigao bijelo platno, a ljiljani su zaplesali pred očima svijeta. Bio je to čin ne samo diplomatskog priznanja, već potvrde postojanja, otpora i vjere. Svaki ljiljan na toj zastavi vrištao je protiv agresije, svaka nit bila je utkana nadom majki iz Srebrenice, otporom boraca sa Igmana, molitvama iz opkoljenog Sarajeva.
Od 1992. do 1998. godine, zastava s ljiljanima, grb i himna “Jedna si jedina” bili su zvanična obilježja Republike Bosne i Hercegovine. A onda, 1998. godine, odlukom visokog predstavnika, bez volje naroda, zamijenjeni su današnjim simbolima koji i dan-danas izazivaju podjele, nezadovoljstvo i osjećaj otetog identiteta.
Ali, istina je da nijedna međunarodna odluka ne može izbrisati ono što narod nosi u srcu. Zastava s ljiljanima ostala je simbol otpora, hrabrosti i postojanja. Ona se i dalje vijori na grobovima šehida, u rukama povratnika, na muralima mladih koji se ne mire s historijskim revizionizmom.
Jer ta zastava nije samo tkanina – to je duša Bosne.
