Kultura na margini: Lekcija o neodgovornosti vlasti u BiH
Rok koji je visoki predstavnik Christian Schmidt postavio Vijeću ministara BiH da riješi pitanje finansiranja i statusa ključnih kulturnih institucija istekao je, a očekivani rezultat – potpuni izostanak akcije – još jednom potvrđuje bolnu istinu o našoj nesposobnosti da upravljamo sobom. Sve je počelo kada je Nacionalna i univerzitetska biblioteka BiH zatvorila svoja vrata, što je očigledno bio posljednji alarm za međunarodnu intervenciju. Jer, dok se domaći lideri busaju u prsa suverenitetom i nacionalnim ponosom, sve češće pokazujemo da smo poput djeteta koje ne zna ni sopstvene cipele zavezati bez pomoći "pedagoške ruke odozgo".
I dok političari veličaju vlastite narode kao dorasle modernim izazovima, njihova djela govore suprotno. U praksi, oni postoje samo kada se protive – drugima, sebi, svijetu. Njihove igre iscrpljuju građane dok oni jačaju etnički ego, homogenizirajući glasačko tijelo koje svakodnevno postaje sve tanje, kako zbog odlazaka iz zemlje, tako i zbog sveopćeg očaja. Zatezanje i ucjene su postale pravila igre, dok se pitanja od ključnog značaja, poput kulture, guraju na marginu. Jer, šta njih briga za institucije poput Zemaljskog muzeja BiH ili Nacionalne biblioteke? Šta zna prosječni politički moćnik o tome? Njegova briga seže do lokalne prćije, gdje se ispisuju fiktivne historije i saradnja sa državama poput Abhazije i Južne Osetije, što im je vrhunac političkog horizonta.
Očigledno, nikakvo pismo visokog predstavnika neće probuditi ovu tromu birokratiju. Pismo bez adrese, bez prijema, plutajući dokument osuđen na zaborav. Domaće vlasti nisu čak ni razmotrile ovo pitanje na svojim sjednicama. Njih ne zanima kultura, kao što ih ne zanima ništa što ne uključuje vlastite interese – partijske, klijentelističke i pljačkaške. Godinama se sistematski urušava društvo, pretvarajući ga u parodiju države, gdje je smisao nestao zajedno s moralom i odgovornošću.
Rješavanje pitanja finansiranja i statusa institucija kulture u BiH nije prioritet, jer bi zahtijevalo odricanje od ustaljenog obrasca političkog blokiranja. Institucije kulture koje simboliziraju državnu pripadnost za mnoge političare su smetnja, a ne ponos. Ali odustajanje od njih znači odustajanje od sebe. Bez njih, postajemo praznina – prostor bez identiteta, povijesti i budućnosti.
Ono što ostane iza nas, sve političke podjele i stranačke opcije, biće upravo ono što stvorimo u polju kulture i umjetnosti. Ako to nestane, za stotinu godina nećemo postojati ni u tragovima. Bićemo samo fusnota u historiji, progutani vlastitim nemarom i kratkovidnošću.
