Za manje od šest mjeseci Bosna i Hercegovina ulazi u novu ekonomsku realnost – onu u kojoj će domaće firme, tačnije elektroprivrede, plaćati dodatni porez Evropskoj uniji zbog zagađenja okoliša. Iako je ovaj sistem poznat već godinama, bh. vlasti nisu poduzele gotovo ništa kako bi ga izbjegle. Posljedice nečinjenja nećemo plaćati mi kao društvo – već isključivo građani, kroz više cijene električne energije, a time i skuplje robe, usluge, pa i sam život.
Evropska unija će od 1. januara 2026. u punoj mjeri početi primjenjivati CBAM (Carbon Border Adjustment Mechanism), mehanizam koji podrazumijeva naplatu poreza za emisiju ugljendioksida (CO₂) prilikom uvoza određenih roba, među kojima je i električna energija. Ovaj porez već uveliko funkcioniše u prijelaznoj fazi – bh. kompanije već sada imaju obavezu kvartalnog izvještavanja o emisiji CO₂. Međutim, od 2027. godine plaćanje počinje za izvoz u 2026. – i tada će se udarac na domaću ekonomiju osjetiti u punom kapacitetu.
Šta je CBAM i zašto će nas skupo koštati?
CBAM je evropski alat kojim se sprečava tzv. “klimatski dampinški izvoz” – da države van EU prodaju robu po nižim cijenama jer ne plaćaju poreze na emisije ugljika. Budući da firme u EU već godinama plaćaju za emisiju CO₂ kroz sistem EU ETS (trgovine emisijskim kvotama), Unija želi da zaštiti svoje tržište – ali i natjera treće zemlje da modernizuju energetsku i industrijsku proizvodnju i pređu na obnovljive izvore.
U teoriji – pravedno. U praksi, za BiH – katastrofa.
Naime, BiH nije uspostavila vlastiti ETS (unutrašnji sistem trgovine emisijama), nije formirala berzu električne energije, nije uvezala tržište s EU, niti je usvojila dugoročnu klimatsku strategiju. Sve su to uslovi da bi se izbjegao CBAM – ali su domaći političari ostali gluvi na upozorenja. Tako će novac umjesto da ide u budžete BiH, ići direktno u – Brisel.
Koliko će nas to koštati?
Cijena certifikata za jednu tonu CO₂ trenutno varira, ali zna premašiti 180 eura po toni. Elektroprivrede u BiH – koje energiju većinom proizvode iz uglja – emituju na stotine hiljada tona godišnje. Precizan izračun niko ne zna, jer je sistem složen, ali procjene su da će se ukupni trošak mjeriti u desetinama miliona eura godišnje.
Neka kompanija koja u EU izvozi robu čija proizvodnja generiše 10.000 tona CO₂ – morat će osigurati da kupac u EU kupi 10.000 CBAM certifikata. A taj trošak će se, logično, prebaciti na konačnu cijenu proizvoda – što znači da će domaći izvoznici postati nekonkurentni, ili će trošak prebaciti na građane kroz lanac distribucije.
Ko je kriv?
Odgovor je jednostavan – domaća vlast, entitetska i državna. EU je godinama upozoravala i čak nudila tehničku pomoć, ali je birokratska inertnost, politička nesloga i lobiji fosilne industrije zaustavili sve reformske korake. Dok su druge zemlje regije već uvele ETS ili su u poodmakloj fazi njegovog razvoja, BiH je ostala najsporija u Evropi.
Zastrašujuća ilustracija problema dolazi iz nedavne odluke jedne danske kompanije koja je odbila investirati u vjetropark u Hercegovini – upravo zbog haosa u regulativi i zastarjele infrastrukture za prijenos struje. Ni obnovljivi izvori ne mogu doći do mreže jer nam je elektroenergetski sistem zapeo u 20. stoljeću.
Ko će biti pogođen?
Prije svih, elektroprivrede, koje čine veliki dio izvoza struje u EU, posebno iz Republike Srpske i Federacije BiH. No, to nije njihov problem – jer će trošak prenijeti na distributere, a ovi dalje na domaćinstva. Građani će to osjetiti kroz više cijene energije, a posljedično i hrane, goriva, lijekova... Jer kad poskupi struja – sve drugo ide za njom.
Male firme koje emituju manje od 50 tona CO₂ godišnje bit će izuzete – što je pokušaj EU da zaštiti mala i srednja preduzeća. Ali domaća privreda se ne sastoji samo od malih firmi – niti je izvozna snaga BiH u rukama obrta, već velikih kompanija koje će biti direktno pogođene.
Šta sada?
Vremena gotovo da nema. BiH mora ekspresno uspostaviti ETS sistem, modernizirati elektroenergetsku infrastrukturu, otvoriti berzu električne energije i krenuti ka uvezivanju s EU mrežom. Ali ni to neće pomoći u potpunosti – jer je CBAM već na vratima, a gubitak budžetskog potencijala i dodatni trošak za građane već su zacementirani.
Građani BiH će tako postati kolateralna šteta – ne ekološke pravde, nego političke neodgovornosti.
