Ukoliko se vlast nastavi ponašati kao da ima vremena – zdravstveni radnici će izaći na ulice. I tada će pitanje više biti: ko liječi – ako svi odu?
Više od 4.000 zdravstvenih radnika Kantona Sarajevo stoji na ivici protesta, frustrirani dugotrajnim ignorisanjem njihovih zahtjeva i, kako tvrde, ponižavajućim pristupom vlasti prema ljudima koji drže sistem zdravstva na nogama.
Sindikat zdravstvenih radnika Kantona Sarajevo upozorio je: ukoliko do kraja sedmice ne dobiju odgovor na zahtjev za mirenje, izlaze na ulice. A s njima i još jedan ozbiljan podsjetnik na sistemsku nebrigu.
Pregovori s Vladom traju već devet mjeseci. Devet mjeseci bez dogovora, bez rezultata, bez osjećaja hitnosti. Kolektivni ugovor im je istekao još krajem aprila, a iz Vlade – muk.
Ministarstvo zdravstva Kantona Sarajevo, umjesto konkretnih poteza, prebacuje odgovornost na Vladu KS, dok ministar zdravstva Enis Hasanović nudi pet posto povećanja – ponudu koju sindikat naziva ponižavajućom i samoinicijativnom.
Predsjednik Sindikata zdravstvenih radnika Kantona Sarajevo Senad Sadiković ne krije ogorčenost:
Moramo potpisati kolektivni ugovor, bez obzira na to šta mislio premijer Kantona Sarajevo. U Zavodu zdravstvenog osiguranja ima dovoljno sredstava da se radnicima zdravstva povećaju plate – i to je jedini način da zadržimo kvalitetan kadar u javnim zdravstvenim ustanovama.
Sindikat traži realno povećanje plata svih uposlenih u zdravstvu – od spremačice do subspecijaliste. Najniži koeficijent žele podići sa 1,60 na 2,12, a najviši sa 6,20 na 6,50. Također, traže da radnici s više od 10 godina staža imaju minimalnu satnicu od 5 KM. Ništa od toga, poručuju, nije luksuz. To je minimum koji garantuje dostojanstvo.
Podrška im stiže i iz Sindikata doktora medicine i stomatologije. Njihov predsjednik, prim. dr. Izet Hočko, najavio je sazivanje vanredne skupštine i moguće širenje sindikalnog bunta: „Prinuđeni smo da idemo u druge vidove sindikalne borbe.“
Šutnja kao strategija
Ministar zdravstva Hasanović, iako priznaje da je pet posto ponudio bez saglasnosti Vlade, tvrdi da podržava zdravstvene radnike. Istovremeno, ističe da nije dobio priliku govoriti o „drugim temama“. Ali šta je važnije od dostojanstva radnika koji spašavaju živote? Ako već mjesecima traje kriza, gdje su ti razgovori i zašto su, kako tvrdi sindikat, svi pozivi ostali bez odgovora? Ovakav odnos Vlade prema zdravstvenim radnicima nije samo politički propust – to je poruka. Poruka da njihov rad nije dovoljno cijenjen, da njihove borbe i žrtve vrijede manje od političke šutnje. I to u trenutku kada privatni sektor nemilosrdno privlači kadar, ostavljajući javne ustanove prazne.
Zadovoljan radnik znači zadovoljan pacijent”, kaže dr. Lejla Vidović iz Opće bolnice. Ali kako da budu zadovoljni ako ih vlast tretira kao privremeni problem, a ne kao ključnu kariku sistema?
Ova situacija daleko je od banalne sindikalne borbe za plate. Ovo je pitanje opstanka javnog zdravstva. Ako Vlada ne reaguje sada, pitanje je koliko će još kvalitetnog kadra ostati da liječi građane u javnim bolnicama.
Ukoliko se vlast nastavi ponašati kao da ima vremena – zdravstveni radnici će izaći na ulice. I tada će pitanje više biti: ko liječi – ako svi odu?
Kantonalna Vlado, vrijeme je isteklo.
